Plan mi je bio izbaciti ga „van“ 9.12. Kasnim  koji dan, ali bolje ikad nego nikad.  Kalendar je namijenjen svima, minimalistički dizajn s motivirajućim citatom za svaki mjesec. Jer znate koliko volim citate. Možeš ga isprintati doma i staviti na stol, u bilježnicu, zakačiti pribadačom na ploču od pluta.. opcije su razne.

Do čitanja, Lara!

 Prvi post sa sličnim naslovom vrtio se oko, pa rekla bih lekcija, činjenica koje bih voljela da sam znala kad sam bila mala. Čitam knjigu Kako manje misliti i autorica Christel Petitcollin kaže kako bi trebali utješiti dijete u sebe. Prvi postom mi nije bio cilj iskritizirati se, ali nisam se baš ni potrudila pohvaliti se pa ćemo o tome danas. Ali, u obliku pisma, mislim da mala Lara stvarno to zaslužuje. Ne samo ona, svi koji se osjećaju neshvaćeno i izgubljeno. Ovo je za sve Lare kojima treba. 

Draga Lara,

svaki svoj postupak jednog ćeš dana razumjeti, pronaći ćeš objašnjenje. Posebna si, ma da sam sigurna kako to već znaš, uvijek si iskakala iz mase i bila ponosna na to. Iako nije uvijek bilo lako. Svaki podsmjeh koji si dobila, svaka ružna riječ koju si čula ti je upućena jer razmišljaš svojom glavom, jer nisi dozvolila da te ukalupe. Mala, voljena si. Svaka krivulja tvojih usana je bitna, svaka emocija koju pokazuješ - bitna je! Znatiželja koju ti imaš je rijedak dar. Svakom loncu ne da samo tražiš već i nađeš poklopac. Zaključci su ti genijalni, toliko da ima onih koji te se plaše zbog njih.

A pitaš me sad, jesu li glavobolje prošle? Nisu. No, sad barem znamo njihov razlog. Posebna si. Uvijek bila i ostala. I nisi sama, ima još posebnih. Vjerojatno izgubljenih koliko si ti, ali sve je u redu. Nitko od nas nije potpuno izgubljen, naći ćemo sami sebe. Svoju svrhu i svoje Ja. Volim te Mala. (faca si)

Također, naredbe i zabrane samoj sebi. Nesvjesno su postale dio moje svakodnevice već godinama. Samo kako bi se uklopila u okolinu. No.. prvo i osnovno - jedino što moramo je umrijeti! Trebati je ipak bolji glagol. Dalje, potiskivanje emocija jer su neprimjerene (?), nisu dobre je sranje. Bitne su i dobre su! Nemojte si to zabranjivati.

Nadam se da je barem nekome ovo pomoglo da shvati da sami sebi trebamo biti bitni. Da sami sebi trebamo reći koliko vrijedimo jer nekad nam neće imati tko drugi reći. 

Do čitanja!♡

 Svi imamo jedan period života kada smo više tužni nego sretni. Opterećeni nekim sitnicama, možda i većim problemima. Nije to ništa čudno, pa i bajke tako počinju. Snjeguljica se izgubi u šumi, Pepeljuga muku muči s maćehom, Bella završi u dvorcu sa zvijeri. Svaki loš dan je sastavni dio života. A kako ovaj blog smatram javnim dnevnikom i javnim bilješkama malo ću se raspisati o onome kako se trenutno osjećam i o čemu trenutno razmišljam.

Svaki tunel ima izlaz, na kraju svakoga je svjetlo. Sve se riješi, nešto prije, nešto kasnije. Nešto i tek onda kad zaboravimo na to. Sve je kako si posložimo u glavi. Često čujem ne možeš to tako, život ne funkcionira tako. A zašto ne bi mogao? Šta nije pozitivna stvar vjerovati da ćeš nešto uspjeti napraviti iako je navodno nemoguće. Sve se može kad se hoće i tko god istinski nešto hoće, naći će način. Meni kad nešto pukne u glavu budite sigurni da ću to i ostvariti.

Motivacija je ključan dio života i nemamo je uvijek, ali zato sami u sebe trebamo ugraditi i disciplinu. Također i naći nešto što će nam barem za nijansu podignuti inspiraciju. Na primjer, meni je to muzika, par pjesama koje mi uvijek dižu raspoloženje, a samim tim i motivaciju. Još jedna stvar koja se čini potpuno nebitna za to kako se osjećamo, ali bitna je itekako. Odjeća, dnevni outfit ili kako hoćeš. Istina, odijelo ne čini čovjeka. No itekako je bitno kako se osjećamo zbog onoga što imamo na sebi. Toliko banalna stvar, odjeća, ali daje tu neku notu dobrog osjećaja, zadovoljstva. 

Ponovit ću, život nam je onakav kakva nam je glava. Zapravo mislim da je rečenica sve je u glavi barem u pola postova na ovom blogu i tupit ću po tome uvijek. I ako ga gledamo kroz roza naočale u obliku srca takav bi nam trebao i biti. 

Nekad, često zapravo, nemamo kontrolu nad situacijom. Nemamo posao koji želimo ili se osjećamo neprihvaćeno, odbačeno, nikako. Ali, s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Sve se posloži. Jer dok nije dobro nije kraj. Zato zbog jednog lošeg dana ili mjeseca ne smijemo gubiti nadu. 

Do čitanja!♡

Nema me pa nema. Započetih postova i zapisanih ideja k'o u priči, a vremena neću reći nigdje, ali eto manjka ga. Neke stvari sam si postavila kao prioritet, a blog prebacila u stranu pa će se pisati kad se nađe vremena, a i volje i strpljenja. 

Svi imamo neku svoju rutinu. Jutarnju, večernju, dnevnu. Na primjer, moja ljetna rutina je trening, posao, plaža. Ti si nečim drugim ispunjavaš dan. Ali, zar nam dani ne postaju nekako monotoni? Previše isti. Krećemo se istim ulicama s istim mislima. Kao da postajemo roboti, programirani kako da živimo. Neke stvari su nam nametnute, neke smo si sami nametnuli. Uvučeni smo u kolotečinu života u kojoj je cilj svidjeti se drugima, a sebi više manje, ako uspijemo super, ako ne nikome ništa.

Postalo je malo zabrinjavajuće koliko živimo napamet. Glava nam je u oblacima dok tijelo radi samo onako kako zna. Takvo je došlo vrijeme valjda. Netko da me pita što si jučer radila na poslu, u teoriji znam. Sjećam li se tih događaja bistro? Ne. Stvorili smo si svijet u glavi u kojem nam je bolje nego u vanjskom svijetu i to rezultira našom zbunjenošću, zahtjevima da se sve što nam se kaže ponovi iako smo vrlo vjerojatno čuli samo je naš mozak bio zauzet drugim mislima.

Nekako, kao da više ne znamo uživati istinski u životu. Živimo s jedvačekanjem nečega, a ni sami ne znamo čega. Vikenda? Slobodnog dana? Dani nam prolaze jedan za drugim, jedan liči na drugi. Ustani se, odi u školu/na posao, nabaci osmijeh jer što ako netko primijeti da nisi dobro? Ne bi trebalo biti tako. Čemu gluma? Ljudi smo, imamo svoje slabosti i poroke. Zadovolji prvo sebe, a selo će uvijek pričati. Što god radio, nekome će smetati.

Do čitanja!♡

 Danas je jedan od onih dana kad mi sve ide naopako. I stvarno mislim sve. Jedan od onih dana kada je pametnije ostati u krevetu, kada te sve navodi da staneš. Obaveze neće pobjeći. Nažalost. Forsiranje, guranje i kad ne ide nije uvijek najpametniji izbor. Pogotovo kad neprekidno dobivamo znakove da stanemo.

Sve se događa s razlogom. I loše i dobro. Kad kreneš u dan optimistično, ali usprkos tome se konstanto sapličeš. Ne ide ti. Razmisli o tome da prikočiš da se ne bi dogodilo nešto još gore. Doći će sve na svoje. Svakodnevno dobivamo znakove da je iza svega opravdani razlog i da trebamo gledati bolju stranu. Na primjer, sjedneš u auto i voziš. Odjednom shvatiš da si nesvjesno krivo skrenuo. Živci odmah počinju raditi. Dolaziš vidno nervozan na odredište. Nakon par sati saznaješ da se dogodila nesreća. Točno na ruti kojom ti inače ideš, točno u vrijeme u koje si trebao proći tamo. Što da si nastavio pravim putem? Možda bi stigao na vrijeme, možda ne bi uopće stigao. Kužiš? Razumiješ li razlog?

Često se unervozim kad mi ne ide po planu. Ljutim se. I što se duže ljutim razlogu duže treba da se pojavi. Treba se pokušati smiriti. Duboko udahnuti. Ako ne možemo iskontrolirati situaciju, pomiriti se s njom. Ako treba i lagano odšetati od nje. Ne uvijek jer time nećemo ništa postići u životu, ali nekad ipak ima veće sile od volje, a onda će nas ta sila zalijepiti za pod. A ako pustiš možda se dogodi nešto puno bolje.

Negdje u moru tekstova, članaka, informacija na internetu naletjela sam na rečenicu sve je sastavljeno. Iskreno, prva asocijacija - puzle. Mogu li usporediti život s puzlama? Ne znam, čini se okej. Dakle, puzle su slika sastavljena od malih dijelova i svaki taj dio ima svoje mjesto u slici i ne može ga zamijeniti. Tako i mi, svatko od nas pripada jednom dijelu svemira. Mnogi dijelovi puzli se pogube, teško je pronaći gdje stvarno pripadaju. Isto tako se i mi često osjećamo izgubljenima. Mislili smo da pripadamo, a ipak ne pripadamo. Kužite o čemu vam pričam? Svi imamo svoju svrhu postojanja, netko je te svrhe svjestan, netko još nije. I kako plava puzla ne može ići na mjesto zelene s očitim razlogom (iako se isprva činilo kao da može) tako i za nas postoji razlog zašto nam nešto nije išlo po planu.

Do čitanja!♡

Godinu starija. Moja prijateljica bi rekla da sam sad legalna u svim zemljama svijeta. To me malo plaši. Iskreno, zbunjujuće godine. Neka mješavina ozbiljnosti i života brz pameti i briga. Ipak, sve ove godine su me nečemu naučile. Vjerujem da većinu toga i sami znate, ali neke lekcije ću podijeliti s vama jer eto simbolično. Da se ne raspisujem o tome kako sam stara.

1. Ne forsiraj ništa

Ne trči za njim, nećeš ga stići, okreni mu leđa i sam će ti prići. Citat koji sam čula davnih dana, ali nikad ga nisam shvatila kao lekciju, samo kao fora rimu. Što sam starija poruka iza njega mi je jasnija. Ako je osoba prava ne trebaš trčati za njom, doći će sama.

2. Kad činiš dobro ne očekuj ništa za uzvrat

Nije svrha činiti dobro djelo iz koristi već zbog dobrog osjećaja. Zato jer to želiš. A i svijet je danas, nažalost, takav. Mnogi se neće ni zahvaliti, a kamo li uzvratiti uslugu. Što opet ne znači da se ti spuštaš na taj nivo.

3. Što manje očekuješ više ćeš dobiti

Kad postaviš visoka očekivanja veće su šanse da ćeš se razočarati. Što manje očekuješ, iznenađenje je veće.

4. Kako zračiš tako privlačiš

Ovo nije još jedna rima, ovu lekciju bi svi trebali imati negdje kao podsjetnik. Onako kako se ti sam ponašaš, takve ljude ćeš i okupiti oko sebe. I ne samo ljude.

5. Vjeruj

Ako ti sam ne vjeruješ u svoju želju ne vjeruje ni svemir. Ako žarko želiš da se ostvari, strpljivo i s puno vjere.

6. Srcem kroz život

Uvijek sam i uvijek ću birati srce. Ono ima razloge glavi ne razumljive. Srce je to koje ima osjećaja za dobre stvari, razum samo komplicira.

7. Nekad je biti realan bolja opcija

Optimizam kao negativna osobina. Realnost nam ne daje toliko veliku nadu kao optimizam.

8. Pravo vrijeme ne postoji

Do dvadesete ovo, do tridesete ono. Bili smo pravi, ali u krivo vrijeme. Puste laži. Imaš samo vrijeme, ni pravo ni krivo. Na tebi je kako ćeš ga ispuniti. Onime što i koga voliš ili ćeš kukati riječima ne sad. A kad onda?

9. Gledaj i razmišljaj van okvira

Nije sve crno-bijelo. Postoje i nijanse. Nije uvijek ono što vidimo potpuna istina, postoji pozadinska slika. Također, nema u svemu logike i ne mora sve biti po strogim pravilima.

10. Ne dozvoli da te ukalupe

Škola, fakultet, posao. Svi imaju svoj kalup i tjeraju te u njega, hoće od tebe napraviti sebe. Ne daj se, budi svoja glava.

11. Medalja ima dvije strane

Kako medalja tako i svaka priča. Dvije su točke gledišta, treba poslušati obje želimo li donesti ispravan zaključak.

12. Budi zahvalan

Na svakom dijelu života. Ama baš svakom. Možda nema sve svoju logiku, ali razlog da.

13. Da nema loših dana ne bi znali ni za dobre

Uzmi si ovo kao životni moto i hrabro. Ne može sve ići k'o po špagi, ali proći će. Bit će dobro.

14. Sve je u glavi

Svaka tzv. prepreka ne postoji. Stvorio si si ju sam u svojoj glavi. Pa ako možeš stvoriti nju, možeš i rješenje.

15. Snađi se druže

Još jedan moto. Kao što sam već rekla, kroz život nećeš ići jednostavno, ima i teških dana u kojima se moraš sam snaći s onime što imaš.

16. U životu imaš više vrsta prijatelja

Oni koji su za kave, izlaske, druženja i oni koji su kao obitelj. Surova istina, nisi svima prioritet i nisu tebi svi prioritet. I to je u redu. 

17. Privatno je privatno s razlogom

Ne zabadaj nos gdje mu nije mjesto. Zašto netko nema djece, zašto je s tom i tom osobom, zašto živi/ne živi s roditeljima. To nije tvoja briga. Drži se sebe. Također i svoj strogo privatni život drži dalje od očiju društvenih mreža. Uvijek ima njuškala. 

18. Karma je ku*ka, ali poštena

Nikome nije ostala dužna. Sve što radiš jednom će te stići u životu. 

19. Pazi na što trošiš

Istina, materijalno nije najbitnije, ali nije ni nebitno. Trebaš živjeti od nečega, a time što ćeš izabrati krive prioritete na koje ćep prazniti novčanik mogli bi ti se obiti o glavu. 

20. Šutnja je zlato

Nekad treba i prešutjeti, paziti kome što pričaš. Nisu svačije uši za tvoje misli stvorene. 

21. Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti

(dodatno objašnjenje je nepotrebno.)

Do čitanja!♡

 I opet jedan od tekstova nastalih na poslu. Ne znam zašto, ali mozak mi u ovoj prostorijici najbolje radi i inspiracija pršti iz mene. U zadnje vrijeme mi je teško pobjeći od sebe same. Preciznije rečeno, od svoje glave. Ne uspijevam naći dovoljno zanimacije za bijeg od misli. Od onih misli koje su tu samo da gnjave, onih nebitnih s kojima se ne vrijedi zamarati. Rijetko me nešto okupira dovoljno. S obzirom na sve što se događa oko nas, nigdje ne vlada neko bajno raspoloženje. Pa je meni palo nešto na pamet. O čemu se radi pogledaj na fotografijama.

Osmijeh je važna stvar. Nažalost danas ga skrivamo pod maskama. Ne svojom voljom. Prije nešto više od godinu dana nismo slutili što nas čeka. Nažalost, psihološka pomoć je sve potrebnija svijetu. Fali društvo, fale zagrljaji, putovanja, izlasci, fali ljudska toplina, spontani dodiri podrške. Fali ono kad zagrliš neznanca na koncertu ili na utakmici kad naši povedu. Fali štošta. Novo normalno. Pff, distanca nikad neće biti normalna.

Osobno imam minimum motivacije, a vjerujem da nisam jedina. Monotonija vlada svuda. Svijetu fali boja, šarenila, šljokica (kaže osoba čiji ormar žudi za bojama). Fali svega toga u obliku riječi. Iako sam obično pobornik one dijela, ne riječi ali malo je i riječi, a kamo li dijela.

Mama kaže kako ljudi nekada nisu bili ovoliko zamišljeni, zadubljeni u svoje misli. Počeli smo stvarati svatko svoj svijet u glavi, očito bolji od ovoga u kojem živimo. A zašto onda ovaj ne poboljšamo zajedno? Počevši s malim gestama.

Šljokice su mali i sjajni ukrasi. Geste isto tako mogu biti male i sjajne. Kao kad smo bili djeca  oči bi nam se zacaklile kad vidimo to blještavilo tako što smo stariji bi tako trebalo biti s gestama i malim djelima. Pozvan si na kavu? Donesi čokoladu, bombon, pozitivnu energiju uglavnom. Na fotkama su moje šljokice.

Do čitanja!

Nekada davno, 2016. ako se ne varam, sam pisala o prerastanju prijatelja, ljudi općenito. Iskreno, treba mi sad taj tekst da sama sebi posložim glavu, ali što je tu je, zadovoljit ćemo se s novim. Riječi je teško izabrati, svaka zvuči krivo i ispravno istovremeno. Čitava tema prijateljstva je teška na mnogo načina.

Neke ljude s vremenom prerastemo, ili da se bolje izrazim oni ne rastu s nama. Neke mi kočimo, neki nas koče. Nekad se i međusobno kočimo. Neke odnose bespotrebno forsiramo. Ako želimo rast neke ljude trebamo pustiti jer nas ovako samo drže na dnu. Ovaj izraz 'prerasti prijatelja' sam pokupila iz knjige Cura na netu još onda i čitava inspiracija za ovu temu tada, na starom blogu, je došla upravo iz te knjige. A sada? Eh sada je inspiracija život.

Privatne stvari ne volim iznositi javno. Privatne su s razlogom i zato ne znam hoće li ovaj tekst ugledati svjetlo dana ili će ostati samo na skici. Ali, kad pišeš/pričaš o nečemu takvom ipak je nešto malo lakše. Velike šanse su da ta osoba koja te sluša neće imati rješenje, ali to što je tu i više je nego dovoljno. I ne kažem da se o tome treba na sva zvona i u detalje, ne treba. Ali razgovor i pisana riječ dobro dođu.

Prerastemo puno osoba u životu, puno onih za koje smo mislili da nikad nećemo. S nekima se samo raziđemo, bez posebnog objašnjenja, došli smo do životnog raskršća i svatko je otišao svojim putem. Svaka osoba nam je u životu s razlogom, većim ili manjim, svaka osoba nas nečemu nauči, neki su tu i da mi njih naučimo. Uvijek se teško udaljiti od nekoga, pogotovo kad s tom osobom imaš svakodnevne uspomene, ali od nekih ljudi je i više nego potrebno. 

Kada kažem prerastemo, mislim na način da se mi penjemo na višu razinu, a oni su se udomaćili na istoj. Jednostavno ne idemo istim korakom. Rekla bih, dosadimo si, na neki način. Više si nismo zanimljivi kao nekad. Kao kad prerastemo najdražu majicu i koliko god nam je draga više ne stanemo u nju i ne stoji nam dobro. Nećemo se lagati, nije lako. Rastanci su uvijek bili i bit će teški, htjeli mi to priznati ili ne. No, nekad je bolje pustiti nego grčevito se držati za nekoga. Taj grč stvara puno više boli od udaljavanja. Kad pustiš, budi spreman da će te nešto novo pronaći. 

Naravno, postoje ljudi za cijeli život. Ali o njima neki drugi put. Osobe koje si imao u životu fale, ali isto kao što je postojao razlog zašto su tu, isto tako postoji razlog i zašto više nisu. Ljetos sam pisala post s naslovom Bivši. Radi se o bivšim ljudima, ne nužno ljubavima, preporučam da pročitaš i to, ovaj i taj post se međusobno nadovezuju, a sadrže i slične rečenice što sam skužila malo prekasno.

Do čitanja!♡

Odustati. Mene ako pitate, odustajanje je najveći poraz. Jer kakva je to želja za uspjehom ako na pol puta staneš? Moglo bi se reći nikakva. Osoba sam koja ne odustaje, ili ne krećem ili idem do kraja. Stajanja pred ciljem kod mene nema. Ili sam barem tako mislila. Nekada je ipak u redu odustati (koliko god ja samoj sebi sad lupam šamare u glavi zbog ove izjave). 

Nekad se neke stvari poklope tako da ti, recimo, uspjeh ili možda bolje da kažem krajnji cilj ne idu u korist te ti zapravo stvaraju više štete. A nekad i prvobitna želja s vremenom ispari. I to je u redu. Mišljenja, pogledi na svijet, stajališta, sve se to mijenja. Rastemo, upijamo druga znanja i vještine pa i naglo skrenemo s puta. Krenemo za Zagreb, ali se odjednom predomislimo i osjećaj nas vuče da ipak odemo do, možda, Karlovca. Tako je i sa životnim ciljevima. Uvijek sam mislila kako je u životu bitno imati taj jedini cilj (prvobitni cilj) i slijepo se držati njega bez pomisli da bi možda neki drugi bio pametniji i bolji odabir.

Odustajanje se može shvatiti na mali milion načina. Od ciljeva, od ljubavi, ljudi, prijateljstva, pa i sebe i to da ti nije palo na pamet! Odustati od sebe nikada. A ja ovdje pokušavam pričati generalno. Veliki sam pobornik upornosti i guranja do kraja pa i dalje od toga, ali kad ne ide onda stvarno - ne ide. Tada treba olakšati sebi i povući se i krenuti nekim drugim putem. Ne kažem odustani nakon prve, pete, desete pa i stote prepreke jer prepreke su sastavni dio svakog puta i svačijeg života. Ali kad ti instinkt govori stop, možda bi ga ipak trebalo poslušati. Ili barem staviti sve na papir i vidjeti koliko se isplati dalje. Koliki smo optimisti, nekad trebamo biti i realisti.

Hrabri ostaju, kažu. Ali, treba biti hrabar i za odustati, pustiti. Kad se boriš rukama i nogama, a zauzvrat ne dobivaš gotovo ništa. Boli, može se trpjeti jedan period i nadati se dobrom ishodu, ali dovijeka a-a. Ne radi si to, jer vrijediš. Kad odustaješ, odustaješ za svoje dobro. Svaka promjena će s vremenom donesti dobar rezultat, bolji nego što očekuješ. 

Do čitanja!♡

Ako me korona, lockdown, izolacija i sve što ide s tim u paketu nečemu naučilo to je onda da naučim živjeti opušteno i bez oklijevanja. Bez sutra ću. Nema toga, napravi sad jer sutra tko zna što će biti. Možda niti ne dočekaš sutra. Ne volim biti klišej, nikad nisam ni bila, pogotovo ne na blogu pa tako umjesto prvobitnog naslova budi svoj odlučila sam ubaciti stihove meni jako drage pjesme.

Ja doma u svoja četiri zida sam opuštena na max, dok se u društvu većinu vremena suzdržavam. Nedavno sam naletjela na ovaj, nazovimo, citat bolje "ups" nego "šta ako". I djelomično se slažem, ovisi o situaciji. E pa situacija o kojoj sad pričam - definitivno je bolje ups. Jer, biti svoj, to je nešto što najviše duguješ, prije svega, sebi. Ja ne kažem da u društvu radim od sebe ono što nisam, ali da se suzdržavam od potpunog opuštanja oh da, itekako.

Vjerujem da nisam jedina koja propituje svoje ponašanje, da vas je još puno ovdje koji se držite na uzici. Ali, zašto? Jedno veliko zašto? Zašto je toliki problem opustiti se? I onda imate moj odgovor koji dajem na apsolutno svaki, recimo, problem - sve je u glavi. Apsolutno sve. Strah, snaga, želja, iskušenje, sve. Pa tako i ta kočnica. U glavi je. Mojoj, tvojoj, nečijoj desetoj. Popusti ju, barem jednu mrvu, dok se ne osjećaš sigurnije. I tako popuštaj polako. Pa lagano na gas. Jer mogu drugi govoriti da se nemaš čega sramiti, da trebaš voljeti sve u vezi sebe, ali dok ti to ne posložiš i riješiš sam sa sobom u svojoj glavi badava sva ta priča

Overthink mi je srednje ime. I ne samo meni, većini u današnje vrijeme. Analize i analize riječi, situacija i ljudi. Teško se opustiti kad su misli u grču. Moglo bi se reći i da je prisutan strah od posljedica nakon izgovorene riječi. Koliko puta ljudi nešto bubnu pa ostanu živi. Ako kažeš i nešto krivo nasmiješ se sam sebi na gluposti. Time što si svoj za barem jednu nijansu mijenjaš svijet. Svi smo mi zasebne jedinke sa svojim vrlinama, manama, osjećajima, reakcijama. Nešto od toga definitivno trebamo zadržati za sebe iz raznih razloga, ali pozitivu, optimizam, smijeh... to treba ići na sva zvona. Fali lijepih riječi, plesa i pjesme, života u svijetu previše. Zato, daj sve od sebe da se opustiš i živiš. 

Svi volimo vidjeti opuštene ljude oko sebe, pune pozitive i čuti njihov smijeh kako odzvanja. Ljude koji drže glavu gore i ne boje se reakcije svijeta. Pa pođimo od sebe, budimo mi pokretači optimizma i dobre zabave. Jer, to je život, kad ti da limune ti dodaj tequilu i napravi šou. U inat svakoj prepreci i strahu.

Kako Šenoa kaže (da, August Šenoa, jednom u životu pjesma iz čitanke mi je poslužila): 

Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:

Da, on je svoj!

Do čitanja!♡

Vijest o potresu u Zagrebu koju se desio u ožujku me slomila. Posvjedočio je tome i moj post tada. Potresi kod Petrinje jučer i danas su me uznemirili, jako. Pogotovo jer sam ih i sama osjetila. U Rijeci. Plan za današnji dan je bio bez mobitela, s ugašenim obavijestima na svim aplikacijama, bez komunikacije s ljudima, dan za mene. I onda, ljuljkanje kreveta i ormara, tlo pod nogama nije baš stabilno. Potres. Opet. Nije bilo jako, ali osjećaj je stravičan. Jer ne znaš kad će prestati, hoće li uopće, je li to to ili će biti još, hoće li se pojačati. Nisam paničar, ali u tom trenu su mi prošle najgore misli kroz glavu. I onda shvatiš, sve je nebitno, svaka materija. Nebitan je taj dan za mene. Bitni su samo životi. Jesu li svi dobro, fizički i psihički. Gledam slike, snimke, niti jedna nije ugodna, brojne su me dovele do suza. I onda sama sebi govorim danas jesi, sutra nisi. Jebeš i taj dan za sebe, bez komunikacije s ljudima, jebeš to kad ne znaš hoćeš li imati te iste ljude priliku čuti sutra.

 

Naslov, originalno stih iz pjesme Fil Tilena, je sažetak mojih proteklih mjesec dana. Već sam pričala i o nepoštovanju, omalovažavanju, kao i o samopouzdanju. Više puta. Ne želim se ponavljati, postove o tome možete pronaći u arhivi. Razlog zašto me nema na Savršenom neredu je moje suočavanje s problemima koje se trebalo desiti odavno. Imam tu lošu naviku bježanja od problema i sukoba. Ignoriranja jer mislim da nije vrijedno zamaranja. To me obično dovede do mental breakdowna. Pogađate, dovelo me opet.

Znaš ono kad si nenormalno dobre volje? Kad se smiješ na svaku glupost? I onda bum. S emocionalnog vrha na emocionalno dno. Točno znaš da se nakon toliko osmijeha sprema more suza, piljenja u prazno i šutnja. Zarobljenost u vlastitim mislima koje ni sam ne razumiješ. Ali, isto tako nakon oluje mora doći sunce. To je život. Da nema loših dana ne bi znali ni za dobre.

Prošlomjesečni slom živaca me doveo do vrlo bitne odluke. Nečega što već dugo želim, a za što nisam imala hrabrosti (da budem pristojna). Odlučila sam pustiti nešto što me guši, zbog čega ne živim onako kako želim. Točnije, s raspoloženjem s kakvim želim živjeti. Snaga je skupljena, malo uz Božju pomoć, malo uz moju upornost i napravljeno je što je napravljeno. Bitno je da ustaneš kad padneš. Bitno je da ne odustaješ od sebe. Na primjer, tanjur ili čaša kad se razbiju ne mogu se ponovno sastaviti, a mi imamo tu privilegiju da možemo. Trebamo ju koristiti. 

Negdje na samom početku ovog bloga napisala sam post s naslovom Prazna ti je baterija. E pa to je ono što se desilo. Ispraznila sam se. Ili možda bolje da kažem natrpala lošim vibrama i moja glava je otkazala poslušnost. Ne samo da sam glavu napunila lošim vibrama nego sam ih i ignorirala u potpunosti. Nedavno sam si instalirala planer na mobitelu i umjesto da mi bude pomoć oko organizacije dana, ali i glave ja se sama sa sobom natječem u kojem danu ću imati više ikonica/naljepnica. A to je sve samo ne dobro. Odvlačim si pažnju od problema besmislenim obavezama. Nije me samo okolina sabotirala, napravila sam to i sama sebi.

Ono što želim reći je da ništa nije vrijedno naše sreće, našeg mentalnog (a i fizičkog) zdravlja, naše dobre volje. Džabe ti sve pare ovog svijeta ako nisi sretan. I zato treba skupiti snagu i hrabrost, otarasiti se svega što nas sputava u životu i prihvatiti samo ono što nas gura naprijed. Jer, ako prešutiš sad kajat ćeš se poslije. A bolje se kajati zbog učinjenog/rečenog nego razmišljati što bi bilo kad bi bilo. 

Ja sam svoju snagu skupila. Sad više nema stajanja.

Do čitanja!♡