Nema me pa nema. Započetih postova i zapisanih ideja k'o u priči, a vremena neću reći nigdje, ali eto manjka ga. Neke stvari sam si postavila kao prioritet, a blog prebacila u stranu pa će se pisati kad se nađe vremena, a i volje i strpljenja. 

Svi imamo neku svoju rutinu. Jutarnju, večernju, dnevnu. Na primjer, moja ljetna rutina je trening, posao, plaža. Ti si nečim drugim ispunjavaš dan. Ali, zar nam dani ne postaju nekako monotoni? Previše isti. Krećemo se istim ulicama s istim mislima. Kao da postajemo roboti, programirani kako da živimo. Neke stvari su nam nametnute, neke smo si sami nametnuli. Uvučeni smo u kolotečinu života u kojoj je cilj svidjeti se drugima, a sebi više manje, ako uspijemo super, ako ne nikome ništa.

Postalo je malo zabrinjavajuće koliko živimo napamet. Glava nam je u oblacima dok tijelo radi samo onako kako zna. Takvo je došlo vrijeme valjda. Netko da me pita što si jučer radila na poslu, u teoriji znam. Sjećam li se tih događaja bistro? Ne. Stvorili smo si svijet u glavi u kojem nam je bolje nego u vanjskom svijetu i to rezultira našom zbunjenošću, zahtjevima da se sve što nam se kaže ponovi iako smo vrlo vjerojatno čuli samo je naš mozak bio zauzet drugim mislima.

Nekako, kao da više ne znamo uživati istinski u životu. Živimo s jedvačekanjem nečega, a ni sami ne znamo čega. Vikenda? Slobodnog dana? Dani nam prolaze jedan za drugim, jedan liči na drugi. Ustani se, odi u školu/na posao, nabaci osmijeh jer što ako netko primijeti da nisi dobro? Ne bi trebalo biti tako. Čemu gluma? Ljudi smo, imamo svoje slabosti i poroke. Zadovolji prvo sebe, a selo će uvijek pričati. Što god radio, nekome će smetati.

Do čitanja!♡