Svi imamo jedan period života kada smo više tužni nego sretni. Opterećeni nekim sitnicama, možda i većim problemima. Nije to ništa čudno, pa i bajke tako počinju. Snjeguljica se izgubi u šumi, Pepeljuga muku muči s maćehom, Bella završi u dvorcu sa zvijeri. Svaki loš dan je sastavni dio života. A kako ovaj blog smatram javnim dnevnikom i javnim bilješkama malo ću se raspisati o onome kako se trenutno osjećam i o čemu trenutno razmišljam.

Svaki tunel ima izlaz, na kraju svakoga je svjetlo. Sve se riješi, nešto prije, nešto kasnije. Nešto i tek onda kad zaboravimo na to. Sve je kako si posložimo u glavi. Često čujem ne možeš to tako, život ne funkcionira tako. A zašto ne bi mogao? Šta nije pozitivna stvar vjerovati da ćeš nešto uspjeti napraviti iako je navodno nemoguće. Sve se može kad se hoće i tko god istinski nešto hoće, naći će način. Meni kad nešto pukne u glavu budite sigurni da ću to i ostvariti.

Motivacija je ključan dio života i nemamo je uvijek, ali zato sami u sebe trebamo ugraditi i disciplinu. Također i naći nešto što će nam barem za nijansu podignuti inspiraciju. Na primjer, meni je to muzika, par pjesama koje mi uvijek dižu raspoloženje, a samim tim i motivaciju. Još jedna stvar koja se čini potpuno nebitna za to kako se osjećamo, ali bitna je itekako. Odjeća, dnevni outfit ili kako hoćeš. Istina, odijelo ne čini čovjeka. No itekako je bitno kako se osjećamo zbog onoga što imamo na sebi. Toliko banalna stvar, odjeća, ali daje tu neku notu dobrog osjećaja, zadovoljstva. 

Ponovit ću, život nam je onakav kakva nam je glava. Zapravo mislim da je rečenica sve je u glavi barem u pola postova na ovom blogu i tupit ću po tome uvijek. I ako ga gledamo kroz roza naočale u obliku srca takav bi nam trebao i biti. 

Nekad, često zapravo, nemamo kontrolu nad situacijom. Nemamo posao koji želimo ili se osjećamo neprihvaćeno, odbačeno, nikako. Ali, s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Sve se posloži. Jer dok nije dobro nije kraj. Zato zbog jednog lošeg dana ili mjeseca ne smijemo gubiti nadu. 

Do čitanja!♡

Nema me pa nema. Započetih postova i zapisanih ideja k'o u priči, a vremena neću reći nigdje, ali eto manjka ga. Neke stvari sam si postavila kao prioritet, a blog prebacila u stranu pa će se pisati kad se nađe vremena, a i volje i strpljenja. 

Svi imamo neku svoju rutinu. Jutarnju, večernju, dnevnu. Na primjer, moja ljetna rutina je trening, posao, plaža. Ti si nečim drugim ispunjavaš dan. Ali, zar nam dani ne postaju nekako monotoni? Previše isti. Krećemo se istim ulicama s istim mislima. Kao da postajemo roboti, programirani kako da živimo. Neke stvari su nam nametnute, neke smo si sami nametnuli. Uvučeni smo u kolotečinu života u kojoj je cilj svidjeti se drugima, a sebi više manje, ako uspijemo super, ako ne nikome ništa.

Postalo je malo zabrinjavajuće koliko živimo napamet. Glava nam je u oblacima dok tijelo radi samo onako kako zna. Takvo je došlo vrijeme valjda. Netko da me pita što si jučer radila na poslu, u teoriji znam. Sjećam li se tih događaja bistro? Ne. Stvorili smo si svijet u glavi u kojem nam je bolje nego u vanjskom svijetu i to rezultira našom zbunjenošću, zahtjevima da se sve što nam se kaže ponovi iako smo vrlo vjerojatno čuli samo je naš mozak bio zauzet drugim mislima.

Nekako, kao da više ne znamo uživati istinski u životu. Živimo s jedvačekanjem nečega, a ni sami ne znamo čega. Vikenda? Slobodnog dana? Dani nam prolaze jedan za drugim, jedan liči na drugi. Ustani se, odi u školu/na posao, nabaci osmijeh jer što ako netko primijeti da nisi dobro? Ne bi trebalo biti tako. Čemu gluma? Ljudi smo, imamo svoje slabosti i poroke. Zadovolji prvo sebe, a selo će uvijek pričati. Što god radio, nekome će smetati.

Do čitanja!♡

Nekada davno, 2016. ako se ne varam, sam pisala o prerastanju prijatelja, ljudi općenito. Iskreno, treba mi sad taj tekst da sama sebi posložim glavu, ali što je tu je, zadovoljit ćemo se s novim. Riječi je teško izabrati, svaka zvuči krivo i ispravno istovremeno. Čitava tema prijateljstva je teška na mnogo načina.

Neke ljude s vremenom prerastemo, ili da se bolje izrazim oni ne rastu s nama. Neke mi kočimo, neki nas koče. Nekad se i međusobno kočimo. Neke odnose bespotrebno forsiramo. Ako želimo rast neke ljude trebamo pustiti jer nas ovako samo drže na dnu. Ovaj izraz 'prerasti prijatelja' sam pokupila iz knjige Cura na netu još onda i čitava inspiracija za ovu temu tada, na starom blogu, je došla upravo iz te knjige. A sada? Eh sada je inspiracija život.

Privatne stvari ne volim iznositi javno. Privatne su s razlogom i zato ne znam hoće li ovaj tekst ugledati svjetlo dana ili će ostati samo na skici. Ali, kad pišeš/pričaš o nečemu takvom ipak je nešto malo lakše. Velike šanse su da ta osoba koja te sluša neće imati rješenje, ali to što je tu i više je nego dovoljno. I ne kažem da se o tome treba na sva zvona i u detalje, ne treba. Ali razgovor i pisana riječ dobro dođu.

Prerastemo puno osoba u životu, puno onih za koje smo mislili da nikad nećemo. S nekima se samo raziđemo, bez posebnog objašnjenja, došli smo do životnog raskršća i svatko je otišao svojim putem. Svaka osoba nam je u životu s razlogom, većim ili manjim, svaka osoba nas nečemu nauči, neki su tu i da mi njih naučimo. Uvijek se teško udaljiti od nekoga, pogotovo kad s tom osobom imaš svakodnevne uspomene, ali od nekih ljudi je i više nego potrebno. 

Kada kažem prerastemo, mislim na način da se mi penjemo na višu razinu, a oni su se udomaćili na istoj. Jednostavno ne idemo istim korakom. Rekla bih, dosadimo si, na neki način. Više si nismo zanimljivi kao nekad. Kao kad prerastemo najdražu majicu i koliko god nam je draga više ne stanemo u nju i ne stoji nam dobro. Nećemo se lagati, nije lako. Rastanci su uvijek bili i bit će teški, htjeli mi to priznati ili ne. No, nekad je bolje pustiti nego grčevito se držati za nekoga. Taj grč stvara puno više boli od udaljavanja. Kad pustiš, budi spreman da će te nešto novo pronaći. 

Naravno, postoje ljudi za cijeli život. Ali o njima neki drugi put. Osobe koje si imao u životu fale, ali isto kao što je postojao razlog zašto su tu, isto tako postoji razlog i zašto više nisu. Ljetos sam pisala post s naslovom Bivši. Radi se o bivšim ljudima, ne nužno ljubavima, preporučam da pročitaš i to, ovaj i taj post se međusobno nadovezuju, a sadrže i slične rečenice što sam skužila malo prekasno.

Do čitanja!♡