Tražila sam inspiraciju za neku vedru temu. Nešto zabavno. Opuštajuće. Minimalno ozbiljno. Malo je teško to pronaći u zadnje vrijeme. Ma da, živimo na Balkanu, tu sve ide kroz šalu i neozbiljnost. Ali, zadnjih tjedana smo svi puni stresa i brige. Što zbog zdravlja, posla, djelomičnog ili potpunog lockdowna, što zbog privatnijih stvari. Teško se opustiti. 2020. je pred mene, a vjerujem i pred tebe, stavila mali milion izazova. 12. mjesec, a ja ne znam gdje je godina otišla. Na privatnom planu je bilo jako puno lijepih stvari, ne mogu se žaliti, ali kad sve sagledam bilo je svega, a opet ničega. Prošle godine u ovo doba sam se okupirala pisanjem adventskih postova. Da budem iskrena, ove godine sam bez ideja. Barem za sada. Bit ću preciznija, imam ideja, ali toliko su neoptimistične i opterečujuće da odbijam pisati o tome.
Slušalice i dobra muzika, šalica čaja (bilo bi bolje da je čaša vina u pitanju, ali zadovoljit ću se i ovime), loši plesni pokreti i raspoloženje je već bolje. Malo mi fali da ne pustim i glas. Što bi bilo loše, jer moje pjevanje se ne može ni nazvati pjevanjem. Mood mi izgleda dobro, ali u glavi mi je zapravo totalna zbrka. Variram od pleše mi se do hoću spavati. Ne znam, apsolutno ne znam o čemu da vam pišem. O tome kako ne mogu vjerovati da smo kročili u mjesec koji inače obožavam, a sad nisam spremna za njega. Niti imam osjećaj da je za manje od 20 dana Božić. Ii evo mene opet s pesimizmom. Neka mi netko objasni gdje sam ga i kad pokupila jer to nisam ja. To nikad nije bio moj đir, uvijek sam tražila ono dobro i izvlačila ono najbolje iz situacije. Želim tako i nastaviti, zato ću se potruditi da ostatak ovog posta i svi naredni postovi budu u pozitivnom tonu. Svima nam to treba za kraj godine.
Raspoloženje mi se mijenja sad pa sad. Kroz dan prođem kroz smijeh do suza, tišinu, kroz unutarnji mir, a i nemir. Iskreno, dosta mi je toga da sam u jednom trenu nejsretnija osoba na svijetu, a u drugom me pojede živu nešto na što ne mogu utjecati. Uvijek sam pronalazila rješenje za sve. Bila nasmijana koliko god sam mogla. Ne znam postoji li slika mene kao djeteta na kojoj se ne smijem, ozbiljno. A vjerujte mi, postoji albuma i albuma tih slika. I zbog tog osmijeha samoj sebi kažem dosta. Dosta je bilo toga da samu sebe guram pod vodu. Dosta je bilo toga da samoj sebi oduzimam taj osmijeh. Dosta.
Pisanje mi pomaže. Bloga, dnevnika, natuknica. Sređuje mi misli bolje nego išta. Osim što smiri i posloži glavu u tom trenu djeluje i dugotrajno. Jer, uvijek se možeš vratiti na te zapisane riječi i osvrnuti se na sebe i na to kakva si osoba. Pomaže u upoznavanju sebe. Dnevnik pišem od malih nogu. Ne redovito, kad osjetim potrebu, koja je u zadnje vrijeme poprilično česta. Prenošenje misli na papir vam je moj savjet u ovom postu, ako niste do sad probajte. I ajmo si ovaj mjesec udovoljiti sitnicama. Ako ne pisanjem, onda spavanjem do podne, muzikom, bilo čime zbog čega ćemo se osjećati bolje. Sigurna sam da nisam jedina kojoj fali optimizma, zaslužili smo svi bar malo sreće.
Jednom mi je rečeno da sam klasa optimist. Iskreno, jedan od najljepših komplimenata ikad mi upućenih. Želim taj optimizam širiti i na druge. Želim da bude jači od svake negative u zraku. Čitala sam svoje stare postove kako bi samu sebe motivirala i jebote, koliko ja zapravo imam mozga u glavi. Pa ja sam pametno stvorenje koje ne poznaje granice, koje ide i glavom kroz zid ako treba samo da nađe rješenje i pozitivnu sliku stvari. Zašto bi to sad ili ikada mijenjala? Neću. Nije moj đir. Moje oružje je optimizam i neka ostane tako. Okej, znam da sam sad ispala mali egoist, ali što je tu je, stvarno sam se iznenadila sama sobom.
Kratki post u kojem je opet svega, a ničega. Polako, ali sigurno se vraćam. Bilo je i vrijeme. Tebi želim fantastičan završetak godine i da dokažeš sam/a sebi koliko snage imaš.
Do čitanja!♡
