U zadnje vrijeme često se nađem u starim albumima. Od onih kad sam bila beba do onih iz srednje škole. Najiskrenije, nema ljepšeg osjećaja. Na neke slike umreš od smijeha, na neke plačeš, neke te ostave zbunjenog jer ne znaš kako su ni kada nastale. Toliko uspomena je u tome sačuvano. Slike iz djetinjstva su lijepe, simpatične, slatke. A slike iz puberteta? Jedno veliko ajoj. Cringe (iako je i ova riječ sama po sebi cringe). Mi smo stvarno tada mislili da smo popili svu pamet svijeta i da smo najveće face. A nismo! Eh, da mi je sada to samopouzdanje i taj ego, di bi mi bio kraj.
Listam ja listam. Godinu po godinu. Album po album. U svakom albumu novi šok. Tko je meni dozvolio da budem toliko cringe? Stil oblačenja si mogu opisati kao tražim se još. Jedan dan klošar, drugi gaser (koji tad nisu ni postojali pod tim imenom, dakle mogu se nazvati pretečom gasera - šala šala, zaobiđite me na tom području), treći dan gotičarka, a četvrti se pravim ženstvena. A u glavi ništa od toga. Okej, ili kombinacija svega. Ne znam ni sama. Znam samo da bi najradije te slike spalila, izbrisala, riješila ih se na bilo koji način. Uništla dokaze, kako bi se reklo. No onda opet si mislim, ako to napravim čemu ću se smijati do suza? Uz to slike sebe koje sad smatram predobrima za koju godinu ću možda gledati s gađenjem. Tko zna. A možda ću se i uz njih dobro nasmijati.
Pričam ovo jer sam uvjerenada nisam jedina koju prolazi jeza listajući po uspomenama, vjerujem da se i netko tko čita ovo pronalazi u mojim riječima, da si vrtite svoje slike od prije par godina po glavi. Možda će netko od vas obrisati prašinu sa starih albuma i prisjetiti se starih dana. Bilo bi mi drago da sam barem jednu osobu koja čita ovaj post inspirirala da provede barem kratki dio dana u uspomenama. Također, to je super prilika za javiti se starom proijatelju, pošalješ mu vašu zajedničku sliku uz srce, smajli, zabavni komentar, nema razloga da mu ne izmamiš osmijeh na lice. A i sebi.
Pouka: svi se mi mijenjamo, svi smo jednom u životu bili budale, a sad se potrudimo da to više ne ponovimo. A ovaj I'm LM ('vizual' mog starog bloga nastalog davne 2015.) ću ostaviti tu kao podsjetnik tebi, a i samoj sebi, da se dio nas ipak nikad ne mijenja. Voljela sam tad blog, volim i vodim ga i sad. A i taj imperfectly perfect je nešto što podsjeća na savršen nered. Nisu ista adresa i ime u pitanju, ali ljubav prema dijeljenju stavova i ideja je ostala. I uvijek djelići nas ostaju. Oni najvrjedniji koje ne bi smjeli mijenjati.
Do čitanja!♡
3 komentari
Sve te emocije i misli u glavi koje si opisala u postu, proživljavam i ja, kada gledam stare slike. Sa jedne strane sam u fazonu ,,koji cringe", a sa druge strane se mislim ,,vau, kako su ovo bili lijepi dani". Post je prelijep, posebno mi je ostavilo utisak to što si ga završila vizualom starog bloga. ❤️
OdgovoriIzbrišiSweet-dreams-14.blogspot.com
Hvala ti puno! ♡
IzbrišiVolim uspomene stare slike, predmete. Nekoć sam more suza prolio nad njima ali shvatio sam kako je vrijeme iluzija i da sve to što je tad bilo tu je još uvijek. Ipak lijepo je prisjetiti se npr kad smo bili mlađi isl. Veoma lijep, sladak post :).
OdgovoriIzbrišiI ja napokon objavih nešto novo i vratio se na blog hahaha.
alekboras.com
Svaki komentar znači puno. Hvala na izdvojenom vremenu! ♡