Jučer, po prvi put u životu sam obukla kratku majicu iznad pupka na kavu. Inače takvu garderobu nosim samo u izlaske. I dijelim tu informaciju s vama jer sam ponosna na sebe. Nemam problema s nesigurnosti oko svog tijela, dapače u potpunosti sam zadovoljna kako izgledam. Samo, uvijek mi je otvorenija odjeća predstavljala problemčić za nositi ju bez razloga. Iako, ne treba ti razlog da bi nešto obukao. Dovoljan je onaj da se tebi sviđa. Možda zato što su ljudi koje poznajem znali komentirati kako nije primjereno. Često bi obukla kraću majicu i u zadnji čas ju presvukla jer nisam znala osjećam li se dobro u njoj. Bit ću preciznija, nisam znala hoću li se osjećati dobro zbog pogleda koji će mi biti upućeni. Jer budimo realni, barem jedan muški će te odmjeriti od glave do pete u otvorenijoj kombinaciji bez obzira na to kakvo tijelo imaš.
Komfor zonu smatramo zonom sigurnosti, ugodnosti, ali što ako je to ipak zona straha? Koliko nas bi htjelo napraviti nešto, ali bojimo se. Ne osjećamo se najbolje ni unutar granica naše vlastite rutine i normale, ali bojimo se i kako ćemo se osjećati van tih granica. A zašto ne riskirati? Jebeš život ako ne riskiramo. Tko ne riskira, ne profitira. Slušam ovu rečenicu od djetinjstva. Kao i svako dijete ima krila, samo mora da se sjeti gdje mu rastu i moći će da poleti. Ja sam riskirala i pronašla svoja krila. I ne, nisam riskirala samo s tom majicom jučer. Riskirala sam s ovim blogom, sa Savršenim neredom općenito, s upoznavanjem novih ljudi, s puno naizgled banalnih stvari. Možda te stvari nisu samo naizgled banalne, možda stvarno to i jesu. Ali su mi pomogle da izgradim sebe. Malo po malo. Korak po korak. Baš kao što tetovaža na mojoj ruci pokazuje. Naučila sam biti strpljiva sama sa sobom. Vjerujem da je tom mom rastu pridonijela i meditacija. Još uvijek se gradim i gradit ću se još dugo, ali mislim da nikada prije nisam bila zadovoljnija sobom nego zadnjih par mjeseci.
Sve je u glavi. Već se godinama vodim ovom rečenicom. Na starom blogu sam pisala post upravo na tu temu. Žao mi je što riječi koje sam tada zapisala više nije moguće pročitati. Baš me zanima koliko sam se promijenila zapravo. Koliko mi glava drugačije funkcionira. Koliko sam odrasla? Dobro, to ipak ne želim znati. Da mogu birati ostala bih dijete zauvijek. No, za ovaj post to nije bitno. Bitno je da je sve u glavi. I strah i snaga da ga savladaš. Osnovna škola me provukla kroz sito i rešeto. Prošla sam cijeli roller coaster emocija. Imala sam strah od srednje škole, da se neće puno toga promijeniti, da ću i dalje biti tamo jer moram. Pokazalo se suprotno, bolje nego što sam mogla zamišljati. Svaki strah, svaka prepreka se može savladati pa tako i ta nevidljiva, a tako moćna granica između zone komfora i zone slobode. Jer nema ništa ljepše nego kada si slobodan u glavi. Kada ne ubijaš samog sebe nepotrebnim mislima. Nije lako, nije izvedivo preko noći, ali je itekako moguće.
Do čitanja!♡
