I opet jedan od tekstova nastalih na poslu. Ne znam zašto, ali mozak mi u ovoj prostorijici najbolje radi i inspiracija pršti iz mene. U zadnje vrijeme mi je teško pobjeći od sebe same. Preciznije rečeno, od svoje glave. Ne uspijevam naći dovoljno zanimacije za bijeg od misli. Od onih misli koje su tu samo da gnjave, onih nebitnih s kojima se ne vrijedi zamarati. Rijetko me nešto okupira dovoljno. S obzirom na sve što se događa oko nas, nigdje ne vlada neko bajno raspoloženje. Pa je meni palo nešto na pamet. O čemu se radi pogledaj na fotografijama.

Osmijeh je važna stvar. Nažalost danas ga skrivamo pod maskama. Ne svojom voljom. Prije nešto više od godinu dana nismo slutili što nas čeka. Nažalost, psihološka pomoć je sve potrebnija svijetu. Fali društvo, fale zagrljaji, putovanja, izlasci, fali ljudska toplina, spontani dodiri podrške. Fali ono kad zagrliš neznanca na koncertu ili na utakmici kad naši povedu. Fali štošta. Novo normalno. Pff, distanca nikad neće biti normalna.

Osobno imam minimum motivacije, a vjerujem da nisam jedina. Monotonija vlada svuda. Svijetu fali boja, šarenila, šljokica (kaže osoba čiji ormar žudi za bojama). Fali svega toga u obliku riječi. Iako sam obično pobornik one dijela, ne riječi ali malo je i riječi, a kamo li dijela.

Mama kaže kako ljudi nekada nisu bili ovoliko zamišljeni, zadubljeni u svoje misli. Počeli smo stvarati svatko svoj svijet u glavi, očito bolji od ovoga u kojem živimo. A zašto onda ovaj ne poboljšamo zajedno? Počevši s malim gestama.

Šljokice su mali i sjajni ukrasi. Geste isto tako mogu biti male i sjajne. Kao kad smo bili djeca  oči bi nam se zacaklile kad vidimo to blještavilo tako što smo stariji bi tako trebalo biti s gestama i malim djelima. Pozvan si na kavu? Donesi čokoladu, bombon, pozitivnu energiju uglavnom. Na fotkama su moje šljokice.

Do čitanja!

Prerasla sam. prerasla sam svaki glupi potez za koji se ne želim ispričati, za koji ne želim samoj sebi priznati da sam pogriješila. Prerasla sam da ove četiri riječi budu samo zlatno pravilo iz osnovne škole kojega se ne drže ni učiteljice/profesori, a kamo li učenici. Bilo je trenutaka u kojima su molim, hvala, izvoli, oprosti bile samo četiri riječi pjesmice na glazbenoj umjetnosti. Ili u čitanci iz hrvatskog? Nemam pojma, ne sjećam se jesu li imale ritam ili su pripadale poeziji. Znali smo negdje u podsvijesti da su bitne, ali onda kada su stvarno bile bitne ignorirali smo ih. Molim, hvala i izvoli su još i bile u uporabi, ali oprosti, ta riječ je već bila problem. Mnogima ostane problem za cijeli život. I ne, ne uspoređuj usputno sorry sa stvarnom isprikom. Nije isto. Nije niti slično. U suštini, sve četiri čarobne (hh čarobne, u 21. stoljeću gotovo nestvarne) riječi izgovaramo samo usputno, napamet poput kakvih robota, kad nam se čini da bi bile prikladne. Kao da smo programirani. 

Ponos je gadna stvar, a u svijetu ga je sve više i više. Postao je jedna od osobina koja se najviše cijeni jer, ne daj Bože, da netko pokaže iskrenu emociju. Propalih prijateljstava, veza i odnosa zbog neizgovorenih hvala, oprosti, volim te je više nego što itko od nas zamišlja. Teško je prevaliti ih preko usta kad ti je ego van granica normale, onako, iskrenim tonom. Jebote, umjesto da čovječanstvo ide naprijed i da u njemu ima sve više ljudskosti, pretvaramo se u bezosječajne gadove kojima je, nazovimo, ugled bitniji od uljepšavanja dana i života drugima pa time i sebi. Izbaci svako usputno i robotski programirano sry, tnx, np, nnč, ha?, na ti i ostale skraćenice iz svog vokabulara i autocorrecta. Ubaci te četiri bitne riječi koje su nas toliko žarko željeli naučiti u osnovnoj školi iako ih većina ni sama nije upotrebljavala. Zapravo, ne samo te četiri. Toliko je čarobnih izraza koji će nekome pokazati smisao života, kojima mi možemo pokazati onima koji su nas naučili te riječi da smo uspjeli uvesti u praksu ono što oni znaju samo u teoriji.

I ne samo riječi. I dijela. Djela su možda još bitnija, ali o tome drugi put. Smatram da se ne priča dovoljno o ovoj temi. O komplimentima, čarobnim riječima i sveukupnoj ljubaznosti. Danas ako si ljubazan sa suprotnim spolom odmah se to pripisuje flertu. Nije mi jasno kada, a još manje zašto, je postalo privlačnije ili više fora biti drzak. Bez poštovanja prema drugima, usputnim ljudima koje vjerojatno nikada više nećeš vidjeti i koji ti nisu napravili ništa nažao. Svi mi imamo pravo na loš dan, ali zar svoju negativu moramo prenositi na druge?

It costs nothing to be a nice person. 

Do čitanja!♡