Naslov, originalno stih iz pjesme Fil Tilena, je sažetak mojih proteklih mjesec dana. Već sam pričala i o nepoštovanju, omalovažavanju, kao i o samopouzdanju. Više puta. Ne želim se ponavljati, postove o tome možete pronaći u arhivi. Razlog zašto me nema na Savršenom neredu je moje suočavanje s problemima koje se trebalo desiti odavno. Imam tu lošu naviku bježanja od problema i sukoba. Ignoriranja jer mislim da nije vrijedno zamaranja. To me obično dovede do mental breakdowna. Pogađate, dovelo me opet.
Znaš ono kad si nenormalno dobre volje? Kad se smiješ na svaku glupost? I onda bum. S emocionalnog vrha na emocionalno dno. Točno znaš da se nakon toliko osmijeha sprema more suza, piljenja u prazno i šutnja. Zarobljenost u vlastitim mislima koje ni sam ne razumiješ. Ali, isto tako nakon oluje mora doći sunce. To je život. Da nema loših dana ne bi znali ni za dobre.
Prošlomjesečni slom živaca me doveo do vrlo bitne odluke. Nečega što već dugo želim, a za što nisam imala hrabrosti (da budem pristojna). Odlučila sam pustiti nešto što me guši, zbog čega ne živim onako kako želim. Točnije, s raspoloženjem s kakvim želim živjeti. Snaga je skupljena, malo uz Božju pomoć, malo uz moju upornost i napravljeno je što je napravljeno. Bitno je da ustaneš kad padneš. Bitno je da ne odustaješ od sebe. Na primjer, tanjur ili čaša kad se razbiju ne mogu se ponovno sastaviti, a mi imamo tu privilegiju da možemo. Trebamo ju koristiti.
Negdje na samom početku ovog bloga napisala sam post s naslovom Prazna ti je baterija. E pa to je ono što se desilo. Ispraznila sam se. Ili možda bolje da kažem natrpala lošim vibrama i moja glava je otkazala poslušnost. Ne samo da sam glavu napunila lošim vibrama nego sam ih i ignorirala u potpunosti. Nedavno sam si instalirala planer na mobitelu i umjesto da mi bude pomoć oko organizacije dana, ali i glave ja se sama sa sobom natječem u kojem danu ću imati više ikonica/naljepnica. A to je sve samo ne dobro. Odvlačim si pažnju od problema besmislenim obavezama. Nije me samo okolina sabotirala, napravila sam to i sama sebi.
Ono što želim reći je da ništa nije vrijedno naše sreće, našeg mentalnog (a i fizičkog) zdravlja, naše dobre volje. Džabe ti sve pare ovog svijeta ako nisi sretan. I zato treba skupiti snagu i hrabrost, otarasiti se svega što nas sputava u životu i prihvatiti samo ono što nas gura naprijed. Jer, ako prešutiš sad kajat ćeš se poslije. A bolje se kajati zbog učinjenog/rečenog nego razmišljati što bi bilo kad bi bilo.
Ja sam svoju snagu skupila. Sad više nema stajanja.
Do čitanja!♡
