I opet jedan od tekstova nastalih na poslu. Ne znam zašto, ali mozak mi u ovoj prostorijici najbolje radi i inspiracija pršti iz mene. U zadnje vrijeme mi je teško pobjeći od sebe same. Preciznije rečeno, od svoje glave. Ne uspijevam naći dovoljno zanimacije za bijeg od misli. Od onih misli koje su tu samo da gnjave, onih nebitnih s kojima se ne vrijedi zamarati. Rijetko me nešto okupira dovoljno. S obzirom na sve što se događa oko nas, nigdje ne vlada neko bajno raspoloženje. Pa je meni palo nešto na pamet. O čemu se radi pogledaj na fotografijama.

Osmijeh je važna stvar. Nažalost danas ga skrivamo pod maskama. Ne svojom voljom. Prije nešto više od godinu dana nismo slutili što nas čeka. Nažalost, psihološka pomoć je sve potrebnija svijetu. Fali društvo, fale zagrljaji, putovanja, izlasci, fali ljudska toplina, spontani dodiri podrške. Fali ono kad zagrliš neznanca na koncertu ili na utakmici kad naši povedu. Fali štošta. Novo normalno. Pff, distanca nikad neće biti normalna.

Osobno imam minimum motivacije, a vjerujem da nisam jedina. Monotonija vlada svuda. Svijetu fali boja, šarenila, šljokica (kaže osoba čiji ormar žudi za bojama). Fali svega toga u obliku riječi. Iako sam obično pobornik one dijela, ne riječi ali malo je i riječi, a kamo li dijela.

Mama kaže kako ljudi nekada nisu bili ovoliko zamišljeni, zadubljeni u svoje misli. Počeli smo stvarati svatko svoj svijet u glavi, očito bolji od ovoga u kojem živimo. A zašto onda ovaj ne poboljšamo zajedno? Počevši s malim gestama.

Šljokice su mali i sjajni ukrasi. Geste isto tako mogu biti male i sjajne. Kao kad smo bili djeca  oči bi nam se zacaklile kad vidimo to blještavilo tako što smo stariji bi tako trebalo biti s gestama i malim djelima. Pozvan si na kavu? Donesi čokoladu, bombon, pozitivnu energiju uglavnom. Na fotkama su moje šljokice.

Do čitanja!