Prvi post sa sličnim naslovom vrtio se oko, pa rekla bih lekcija, činjenica koje bih voljela da sam znala kad sam bila mala. Čitam knjigu Kako manje misliti i autorica Christel Petitcollin kaže kako bi trebali utješiti dijete u sebe. Prvi postom mi nije bio cilj iskritizirati se, ali nisam se baš ni potrudila pohvaliti se pa ćemo o tome danas. Ali, u obliku pisma, mislim da mala Lara stvarno to zaslužuje. Ne samo ona, svi koji se osjećaju neshvaćeno i izgubljeno. Ovo je za sve Lare kojima treba. 

Draga Lara,

svaki svoj postupak jednog ćeš dana razumjeti, pronaći ćeš objašnjenje. Posebna si, ma da sam sigurna kako to već znaš, uvijek si iskakala iz mase i bila ponosna na to. Iako nije uvijek bilo lako. Svaki podsmjeh koji si dobila, svaka ružna riječ koju si čula ti je upućena jer razmišljaš svojom glavom, jer nisi dozvolila da te ukalupe. Mala, voljena si. Svaka krivulja tvojih usana je bitna, svaka emocija koju pokazuješ - bitna je! Znatiželja koju ti imaš je rijedak dar. Svakom loncu ne da samo tražiš već i nađeš poklopac. Zaključci su ti genijalni, toliko da ima onih koji te se plaše zbog njih.

A pitaš me sad, jesu li glavobolje prošle? Nisu. No, sad barem znamo njihov razlog. Posebna si. Uvijek bila i ostala. I nisi sama, ima još posebnih. Vjerojatno izgubljenih koliko si ti, ali sve je u redu. Nitko od nas nije potpuno izgubljen, naći ćemo sami sebe. Svoju svrhu i svoje Ja. Volim te Mala. (faca si)

Također, naredbe i zabrane samoj sebi. Nesvjesno su postale dio moje svakodnevice već godinama. Samo kako bi se uklopila u okolinu. No.. prvo i osnovno - jedino što moramo je umrijeti! Trebati je ipak bolji glagol. Dalje, potiskivanje emocija jer su neprimjerene (?), nisu dobre je sranje. Bitne su i dobre su! Nemojte si to zabranjivati.

Nadam se da je barem nekome ovo pomoglo da shvati da sami sebi trebamo biti bitni. Da sami sebi trebamo reći koliko vrijedimo jer nekad nam neće imati tko drugi reći. 

Do čitanja!♡