Do čitanja, Lara!

 Prvi post sa sličnim naslovom vrtio se oko, pa rekla bih lekcija, činjenica koje bih voljela da sam znala kad sam bila mala. Čitam knjigu Kako manje misliti i autorica Christel Petitcollin kaže kako bi trebali utješiti dijete u sebe. Prvi postom mi nije bio cilj iskritizirati se, ali nisam se baš ni potrudila pohvaliti se pa ćemo o tome danas. Ali, u obliku pisma, mislim da mala Lara stvarno to zaslužuje. Ne samo ona, svi koji se osjećaju neshvaćeno i izgubljeno. Ovo je za sve Lare kojima treba. 

Draga Lara,

svaki svoj postupak jednog ćeš dana razumjeti, pronaći ćeš objašnjenje. Posebna si, ma da sam sigurna kako to već znaš, uvijek si iskakala iz mase i bila ponosna na to. Iako nije uvijek bilo lako. Svaki podsmjeh koji si dobila, svaka ružna riječ koju si čula ti je upućena jer razmišljaš svojom glavom, jer nisi dozvolila da te ukalupe. Mala, voljena si. Svaka krivulja tvojih usana je bitna, svaka emocija koju pokazuješ - bitna je! Znatiželja koju ti imaš je rijedak dar. Svakom loncu ne da samo tražiš već i nađeš poklopac. Zaključci su ti genijalni, toliko da ima onih koji te se plaše zbog njih.

A pitaš me sad, jesu li glavobolje prošle? Nisu. No, sad barem znamo njihov razlog. Posebna si. Uvijek bila i ostala. I nisi sama, ima još posebnih. Vjerojatno izgubljenih koliko si ti, ali sve je u redu. Nitko od nas nije potpuno izgubljen, naći ćemo sami sebe. Svoju svrhu i svoje Ja. Volim te Mala. (faca si)

Također, naredbe i zabrane samoj sebi. Nesvjesno su postale dio moje svakodnevice već godinama. Samo kako bi se uklopila u okolinu. No.. prvo i osnovno - jedino što moramo je umrijeti! Trebati je ipak bolji glagol. Dalje, potiskivanje emocija jer su neprimjerene (?), nisu dobre je sranje. Bitne su i dobre su! Nemojte si to zabranjivati.

Nadam se da je barem nekome ovo pomoglo da shvati da sami sebi trebamo biti bitni. Da sami sebi trebamo reći koliko vrijedimo jer nekad nam neće imati tko drugi reći. 

Do čitanja!♡

 Svi imamo jedan period života kada smo više tužni nego sretni. Opterećeni nekim sitnicama, možda i većim problemima. Nije to ništa čudno, pa i bajke tako počinju. Snjeguljica se izgubi u šumi, Pepeljuga muku muči s maćehom, Bella završi u dvorcu sa zvijeri. Svaki loš dan je sastavni dio života. A kako ovaj blog smatram javnim dnevnikom i javnim bilješkama malo ću se raspisati o onome kako se trenutno osjećam i o čemu trenutno razmišljam.

Svaki tunel ima izlaz, na kraju svakoga je svjetlo. Sve se riješi, nešto prije, nešto kasnije. Nešto i tek onda kad zaboravimo na to. Sve je kako si posložimo u glavi. Često čujem ne možeš to tako, život ne funkcionira tako. A zašto ne bi mogao? Šta nije pozitivna stvar vjerovati da ćeš nešto uspjeti napraviti iako je navodno nemoguće. Sve se može kad se hoće i tko god istinski nešto hoće, naći će način. Meni kad nešto pukne u glavu budite sigurni da ću to i ostvariti.

Motivacija je ključan dio života i nemamo je uvijek, ali zato sami u sebe trebamo ugraditi i disciplinu. Također i naći nešto što će nam barem za nijansu podignuti inspiraciju. Na primjer, meni je to muzika, par pjesama koje mi uvijek dižu raspoloženje, a samim tim i motivaciju. Još jedna stvar koja se čini potpuno nebitna za to kako se osjećamo, ali bitna je itekako. Odjeća, dnevni outfit ili kako hoćeš. Istina, odijelo ne čini čovjeka. No itekako je bitno kako se osjećamo zbog onoga što imamo na sebi. Toliko banalna stvar, odjeća, ali daje tu neku notu dobrog osjećaja, zadovoljstva. 

Ponovit ću, život nam je onakav kakva nam je glava. Zapravo mislim da je rečenica sve je u glavi barem u pola postova na ovom blogu i tupit ću po tome uvijek. I ako ga gledamo kroz roza naočale u obliku srca takav bi nam trebao i biti. 

Nekad, često zapravo, nemamo kontrolu nad situacijom. Nemamo posao koji želimo ili se osjećamo neprihvaćeno, odbačeno, nikako. Ali, s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Sve se posloži. Jer dok nije dobro nije kraj. Zato zbog jednog lošeg dana ili mjeseca ne smijemo gubiti nadu. 

Do čitanja!♡

Nema me pa nema. Započetih postova i zapisanih ideja k'o u priči, a vremena neću reći nigdje, ali eto manjka ga. Neke stvari sam si postavila kao prioritet, a blog prebacila u stranu pa će se pisati kad se nađe vremena, a i volje i strpljenja. 

Svi imamo neku svoju rutinu. Jutarnju, večernju, dnevnu. Na primjer, moja ljetna rutina je trening, posao, plaža. Ti si nečim drugim ispunjavaš dan. Ali, zar nam dani ne postaju nekako monotoni? Previše isti. Krećemo se istim ulicama s istim mislima. Kao da postajemo roboti, programirani kako da živimo. Neke stvari su nam nametnute, neke smo si sami nametnuli. Uvučeni smo u kolotečinu života u kojoj je cilj svidjeti se drugima, a sebi više manje, ako uspijemo super, ako ne nikome ništa.

Postalo je malo zabrinjavajuće koliko živimo napamet. Glava nam je u oblacima dok tijelo radi samo onako kako zna. Takvo je došlo vrijeme valjda. Netko da me pita što si jučer radila na poslu, u teoriji znam. Sjećam li se tih događaja bistro? Ne. Stvorili smo si svijet u glavi u kojem nam je bolje nego u vanjskom svijetu i to rezultira našom zbunjenošću, zahtjevima da se sve što nam se kaže ponovi iako smo vrlo vjerojatno čuli samo je naš mozak bio zauzet drugim mislima.

Nekako, kao da više ne znamo uživati istinski u životu. Živimo s jedvačekanjem nečega, a ni sami ne znamo čega. Vikenda? Slobodnog dana? Dani nam prolaze jedan za drugim, jedan liči na drugi. Ustani se, odi u školu/na posao, nabaci osmijeh jer što ako netko primijeti da nisi dobro? Ne bi trebalo biti tako. Čemu gluma? Ljudi smo, imamo svoje slabosti i poroke. Zadovolji prvo sebe, a selo će uvijek pričati. Što god radio, nekome će smetati.

Do čitanja!♡

 Danas je jedan od onih dana kad mi sve ide naopako. I stvarno mislim sve. Jedan od onih dana kada je pametnije ostati u krevetu, kada te sve navodi da staneš. Obaveze neće pobjeći. Nažalost. Forsiranje, guranje i kad ne ide nije uvijek najpametniji izbor. Pogotovo kad neprekidno dobivamo znakove da stanemo.

Sve se događa s razlogom. I loše i dobro. Kad kreneš u dan optimistično, ali usprkos tome se konstanto sapličeš. Ne ide ti. Razmisli o tome da prikočiš da se ne bi dogodilo nešto još gore. Doći će sve na svoje. Svakodnevno dobivamo znakove da je iza svega opravdani razlog i da trebamo gledati bolju stranu. Na primjer, sjedneš u auto i voziš. Odjednom shvatiš da si nesvjesno krivo skrenuo. Živci odmah počinju raditi. Dolaziš vidno nervozan na odredište. Nakon par sati saznaješ da se dogodila nesreća. Točno na ruti kojom ti inače ideš, točno u vrijeme u koje si trebao proći tamo. Što da si nastavio pravim putem? Možda bi stigao na vrijeme, možda ne bi uopće stigao. Kužiš? Razumiješ li razlog?

Često se unervozim kad mi ne ide po planu. Ljutim se. I što se duže ljutim razlogu duže treba da se pojavi. Treba se pokušati smiriti. Duboko udahnuti. Ako ne možemo iskontrolirati situaciju, pomiriti se s njom. Ako treba i lagano odšetati od nje. Ne uvijek jer time nećemo ništa postići u životu, ali nekad ipak ima veće sile od volje, a onda će nas ta sila zalijepiti za pod. A ako pustiš možda se dogodi nešto puno bolje.

Negdje u moru tekstova, članaka, informacija na internetu naletjela sam na rečenicu sve je sastavljeno. Iskreno, prva asocijacija - puzle. Mogu li usporediti život s puzlama? Ne znam, čini se okej. Dakle, puzle su slika sastavljena od malih dijelova i svaki taj dio ima svoje mjesto u slici i ne može ga zamijeniti. Tako i mi, svatko od nas pripada jednom dijelu svemira. Mnogi dijelovi puzli se pogube, teško je pronaći gdje stvarno pripadaju. Isto tako se i mi često osjećamo izgubljenima. Mislili smo da pripadamo, a ipak ne pripadamo. Kužite o čemu vam pričam? Svi imamo svoju svrhu postojanja, netko je te svrhe svjestan, netko još nije. I kako plava puzla ne može ići na mjesto zelene s očitim razlogom (iako se isprva činilo kao da može) tako i za nas postoji razlog zašto nam nešto nije išlo po planu.

Do čitanja!♡

Godinu starija. Moja prijateljica bi rekla da sam sad legalna u svim zemljama svijeta. To me malo plaši. Iskreno, zbunjujuće godine. Neka mješavina ozbiljnosti i života brz pameti i briga. Ipak, sve ove godine su me nečemu naučile. Vjerujem da većinu toga i sami znate, ali neke lekcije ću podijeliti s vama jer eto simbolično. Da se ne raspisujem o tome kako sam stara.

1. Ne forsiraj ništa

Ne trči za njim, nećeš ga stići, okreni mu leđa i sam će ti prići. Citat koji sam čula davnih dana, ali nikad ga nisam shvatila kao lekciju, samo kao fora rimu. Što sam starija poruka iza njega mi je jasnija. Ako je osoba prava ne trebaš trčati za njom, doći će sama.

2. Kad činiš dobro ne očekuj ništa za uzvrat

Nije svrha činiti dobro djelo iz koristi već zbog dobrog osjećaja. Zato jer to želiš. A i svijet je danas, nažalost, takav. Mnogi se neće ni zahvaliti, a kamo li uzvratiti uslugu. Što opet ne znači da se ti spuštaš na taj nivo.

3. Što manje očekuješ više ćeš dobiti

Kad postaviš visoka očekivanja veće su šanse da ćeš se razočarati. Što manje očekuješ, iznenađenje je veće.

4. Kako zračiš tako privlačiš

Ovo nije još jedna rima, ovu lekciju bi svi trebali imati negdje kao podsjetnik. Onako kako se ti sam ponašaš, takve ljude ćeš i okupiti oko sebe. I ne samo ljude.

5. Vjeruj

Ako ti sam ne vjeruješ u svoju želju ne vjeruje ni svemir. Ako žarko želiš da se ostvari, strpljivo i s puno vjere.

6. Srcem kroz život

Uvijek sam i uvijek ću birati srce. Ono ima razloge glavi ne razumljive. Srce je to koje ima osjećaja za dobre stvari, razum samo komplicira.

7. Nekad je biti realan bolja opcija

Optimizam kao negativna osobina. Realnost nam ne daje toliko veliku nadu kao optimizam.

8. Pravo vrijeme ne postoji

Do dvadesete ovo, do tridesete ono. Bili smo pravi, ali u krivo vrijeme. Puste laži. Imaš samo vrijeme, ni pravo ni krivo. Na tebi je kako ćeš ga ispuniti. Onime što i koga voliš ili ćeš kukati riječima ne sad. A kad onda?

9. Gledaj i razmišljaj van okvira

Nije sve crno-bijelo. Postoje i nijanse. Nije uvijek ono što vidimo potpuna istina, postoji pozadinska slika. Također, nema u svemu logike i ne mora sve biti po strogim pravilima.

10. Ne dozvoli da te ukalupe

Škola, fakultet, posao. Svi imaju svoj kalup i tjeraju te u njega, hoće od tebe napraviti sebe. Ne daj se, budi svoja glava.

11. Medalja ima dvije strane

Kako medalja tako i svaka priča. Dvije su točke gledišta, treba poslušati obje želimo li donesti ispravan zaključak.

12. Budi zahvalan

Na svakom dijelu života. Ama baš svakom. Možda nema sve svoju logiku, ali razlog da.

13. Da nema loših dana ne bi znali ni za dobre

Uzmi si ovo kao životni moto i hrabro. Ne može sve ići k'o po špagi, ali proći će. Bit će dobro.

14. Sve je u glavi

Svaka tzv. prepreka ne postoji. Stvorio si si ju sam u svojoj glavi. Pa ako možeš stvoriti nju, možeš i rješenje.

15. Snađi se druže

Još jedan moto. Kao što sam već rekla, kroz život nećeš ići jednostavno, ima i teških dana u kojima se moraš sam snaći s onime što imaš.

16. U životu imaš više vrsta prijatelja

Oni koji su za kave, izlaske, druženja i oni koji su kao obitelj. Surova istina, nisi svima prioritet i nisu tebi svi prioritet. I to je u redu. 

17. Privatno je privatno s razlogom

Ne zabadaj nos gdje mu nije mjesto. Zašto netko nema djece, zašto je s tom i tom osobom, zašto živi/ne živi s roditeljima. To nije tvoja briga. Drži se sebe. Također i svoj strogo privatni život drži dalje od očiju društvenih mreža. Uvijek ima njuškala. 

18. Karma je ku*ka, ali poštena

Nikome nije ostala dužna. Sve što radiš jednom će te stići u životu. 

19. Pazi na što trošiš

Istina, materijalno nije najbitnije, ali nije ni nebitno. Trebaš živjeti od nečega, a time što ćeš izabrati krive prioritete na koje ćep prazniti novčanik mogli bi ti se obiti o glavu. 

20. Šutnja je zlato

Nekad treba i prešutjeti, paziti kome što pričaš. Nisu svačije uši za tvoje misli stvorene. 

21. Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti

(dodatno objašnjenje je nepotrebno.)

Do čitanja!♡

 I opet jedan od tekstova nastalih na poslu. Ne znam zašto, ali mozak mi u ovoj prostorijici najbolje radi i inspiracija pršti iz mene. U zadnje vrijeme mi je teško pobjeći od sebe same. Preciznije rečeno, od svoje glave. Ne uspijevam naći dovoljno zanimacije za bijeg od misli. Od onih misli koje su tu samo da gnjave, onih nebitnih s kojima se ne vrijedi zamarati. Rijetko me nešto okupira dovoljno. S obzirom na sve što se događa oko nas, nigdje ne vlada neko bajno raspoloženje. Pa je meni palo nešto na pamet. O čemu se radi pogledaj na fotografijama.

Osmijeh je važna stvar. Nažalost danas ga skrivamo pod maskama. Ne svojom voljom. Prije nešto više od godinu dana nismo slutili što nas čeka. Nažalost, psihološka pomoć je sve potrebnija svijetu. Fali društvo, fale zagrljaji, putovanja, izlasci, fali ljudska toplina, spontani dodiri podrške. Fali ono kad zagrliš neznanca na koncertu ili na utakmici kad naši povedu. Fali štošta. Novo normalno. Pff, distanca nikad neće biti normalna.

Osobno imam minimum motivacije, a vjerujem da nisam jedina. Monotonija vlada svuda. Svijetu fali boja, šarenila, šljokica (kaže osoba čiji ormar žudi za bojama). Fali svega toga u obliku riječi. Iako sam obično pobornik one dijela, ne riječi ali malo je i riječi, a kamo li dijela.

Mama kaže kako ljudi nekada nisu bili ovoliko zamišljeni, zadubljeni u svoje misli. Počeli smo stvarati svatko svoj svijet u glavi, očito bolji od ovoga u kojem živimo. A zašto onda ovaj ne poboljšamo zajedno? Počevši s malim gestama.

Šljokice su mali i sjajni ukrasi. Geste isto tako mogu biti male i sjajne. Kao kad smo bili djeca  oči bi nam se zacaklile kad vidimo to blještavilo tako što smo stariji bi tako trebalo biti s gestama i malim djelima. Pozvan si na kavu? Donesi čokoladu, bombon, pozitivnu energiju uglavnom. Na fotkama su moje šljokice.

Do čitanja!