Malo manje razmišljanja
Evo sad, upravo, razmišljam previše. O stvarima o kojima ne bih trebala. Nisu ozbiljne misli, samo nešto čime samu sebe opterećujem, a nije uopće vrijedno toga. Svašta mi je na umu trenutno i moguće je da će ovaj post biti potpuni nered, isprike unaprijed zbog toga, ali ja svoje frustracije negdje izbaciti moram. A bolje blog nego bilješke. Obično me nije briga za tuđe mišljenje, ali imam neki strah od toga kako me određene osobe vide. Silno se želim svidjeti. Većinu vremena nesvjesno, nekad me samo pukne u glavu zašto si to radiš? Zašto? Ne znam, ne želim uklopiti se, to nije moj đir, ali svidjeti se da. Ne svima, to je u potpunosti nemoguća misija. Ali, njemu, njoj, mogućim prijateljima, partneru. Molim vas recite mi da nisam jedina s tim, nazovimo, problemom, bit će mi lakše. Puno lakše. A ovim postom ću se potruditi samu sebe natjerati da prestanem razmišljati o nepotrebnim stvarima. Držite fige.
Današnji svijet, internet, društvene mreže i sve tog tipa je čista robija za naše moždane stanice, barem za moje. Slike koje vidimo na profilima poznatih su toliko dobre da svi poželimo iste samo sa svojim likom na njima. Zato volim provesti koji dan bez mobitela. Htjeli mi to ili ne, stalo nam je hoće li se slika koju objavimo svidjeti ljudima, barem jednu trunku, barem nam je bitno da se onoj jednoj osobi svidi. Iskreno, upravo je to ono o čemu razmišljam. Slika koju obožavam i želim ju objaviti, ali onda u glavu dođe je li dobra uopće? Ljude nije niti briga za tu sliku. Zašto da ju onda objavim? I sve misli tipa toga. Ne znam, čini mi se da su sve nesigurne misli i analize koje se uporno vrte po mojoj glavi posljedica nekih životnih iskustava. Ponovit ću, inače sam poprilično odlučna i ne marim za tuđe mišljenje. Ili možda ipak marim? Okej, nervozna sam, srce mi tuče i silno želim prestati razmišljati o toliko nepotrebnim stvarima. Pobornik sam one ako ti se ne sviđam ovakva kakva jesam, ne trebaš mi u životu. No, čovjek sam i normalno je da te riječi nekad pogazim. Ali to se u zadnje vrijeme događa sve češće i češće i time mučim samu sebe.
I onda dođem odjednom do drugog kraja svog razuma. Pa što? Objavit ću to jer se meni sviđa, ne mora se nikome drugom sviđati. I tu postajem još zbunjenija nego što sam bila. U meni se svađaju dvije Lare. Eto još jednog razloga zašto se blog zove upravo Savršen nered. Sama po sebi sam dvije krajnosti. Ali, nije to tema posta. Uglavnom, moje dvije krajnosti u svađi, a ja ne znam koju poslušati. Onu hrabru stranu ili onu skeptičnu. Čujem vas kako mi svi govorite inu hrabru. I u pravu ste, trebala bih nju poslšati, kao i svi ostali. Još u pretprošlom postu sam pisala kako ne trebamo čekati i nećkati se oko nekih stvari jer je život kratak. Dobro, objavljivanje slike je jako banalan primjer, ali mislim da se to nećkanje i strah od nečega može prikazati i kroz teže situacije. Ne budi kao ja, slijedi srce i samo hrabro kroz život.
Do čitanja!♡
5 komentari
Imala sam sličan problem i odmah da te utješim - rješivo je! Ja sam imala čak deset puta gori problem nego ti i sada sam došla do osobe koja izbaci sliku, objavi post i ponaša se kako joj odgovara u tom trenutku, bez ikakvog straha i grča. Samo se vodi principom da što više probijaš led i da radiš ono što ti prija u tom trenutku, bez straha od tuđeg mišljenja. Lakše je reći nego uraditi, ali nije neizvodivo. Sjajan post, vjerujem u tebe i znam da ćeš uspjeti. <3
OdgovoriIzbrišihttp://sweet-dreams-14.blogspot.com/2020/02/povrsnost-nastala-u-21vijeku.html - novi post
Probijam ja led i pomičem svoje granice, ali uvijek dođe neki period kad me hvata nervoza oko nepotrebnih stvari. Hvala na savjetima i podršci!♡
IzbrišiDobrodošao nazad haha. Također volim vidjeti drugačije slike, neke koje će me zainteresirati. Hvala ti!
OdgovoriIzbrišiEh i sama se osjećam isto. Smatram sebe drugačijom, ali tu svoju posebnost me uvijek strah iskazati upravo zbog prijekih pogleda. Iako potenciram i govorim kako me nije briga šta drugi misle o meni, ali kao što i sama kažeš, mi ljudi imamo tendenciju da se dopadamo drugima. Upravo zbog toga se većina boji uraditi ili reći nešto, zbog prijekornih pogleda. Onda se ponekad osjećam glupo u društvu kada nešto komentarišu, a to nešto i ja potenciram ili radim, samo se ušutim ili klimam glavom, zbog čega i samu sebe u tim trenucima smatram dvoličnom. Tako bih voljela da me jednom ne bude briga za to, ali kada živiš na Balkanu tako ti je i to prihvatiš kao dio ove cjelokupne ''kulture''.
OdgovoriIzbrišiDelilah's Stories | Filmtastično
E vidiš, a treba progovoriti. Ne šutjeti i onda sebe smatrati dvoličnom. Znaš to i sama, znam i ja. No, kao što i sama kažeš ovaj balkanski mentalitet nas koči u pokušaju da budemo svoji.
IzbrišiSvaki komentar znači puno. Hvala na izdvojenom vremenu! ♡