Nekada davno, 2016. ako se ne varam, sam pisala o prerastanju prijatelja, ljudi općenito. Iskreno, treba mi sad taj tekst da sama sebi posložim glavu, ali što je tu je, zadovoljit ćemo se s novim. Riječi je teško izabrati, svaka zvuči krivo i ispravno istovremeno. Čitava tema prijateljstva je teška na mnogo načina.

Neke ljude s vremenom prerastemo, ili da se bolje izrazim oni ne rastu s nama. Neke mi kočimo, neki nas koče. Nekad se i međusobno kočimo. Neke odnose bespotrebno forsiramo. Ako želimo rast neke ljude trebamo pustiti jer nas ovako samo drže na dnu. Ovaj izraz 'prerasti prijatelja' sam pokupila iz knjige Cura na netu još onda i čitava inspiracija za ovu temu tada, na starom blogu, je došla upravo iz te knjige. A sada? Eh sada je inspiracija život.

Privatne stvari ne volim iznositi javno. Privatne su s razlogom i zato ne znam hoće li ovaj tekst ugledati svjetlo dana ili će ostati samo na skici. Ali, kad pišeš/pričaš o nečemu takvom ipak je nešto malo lakše. Velike šanse su da ta osoba koja te sluša neće imati rješenje, ali to što je tu i više je nego dovoljno. I ne kažem da se o tome treba na sva zvona i u detalje, ne treba. Ali razgovor i pisana riječ dobro dođu.

Prerastemo puno osoba u životu, puno onih za koje smo mislili da nikad nećemo. S nekima se samo raziđemo, bez posebnog objašnjenja, došli smo do životnog raskršća i svatko je otišao svojim putem. Svaka osoba nam je u životu s razlogom, većim ili manjim, svaka osoba nas nečemu nauči, neki su tu i da mi njih naučimo. Uvijek se teško udaljiti od nekoga, pogotovo kad s tom osobom imaš svakodnevne uspomene, ali od nekih ljudi je i više nego potrebno. 

Kada kažem prerastemo, mislim na način da se mi penjemo na višu razinu, a oni su se udomaćili na istoj. Jednostavno ne idemo istim korakom. Rekla bih, dosadimo si, na neki način. Više si nismo zanimljivi kao nekad. Kao kad prerastemo najdražu majicu i koliko god nam je draga više ne stanemo u nju i ne stoji nam dobro. Nećemo se lagati, nije lako. Rastanci su uvijek bili i bit će teški, htjeli mi to priznati ili ne. No, nekad je bolje pustiti nego grčevito se držati za nekoga. Taj grč stvara puno više boli od udaljavanja. Kad pustiš, budi spreman da će te nešto novo pronaći. 

Naravno, postoje ljudi za cijeli život. Ali o njima neki drugi put. Osobe koje si imao u životu fale, ali isto kao što je postojao razlog zašto su tu, isto tako postoji razlog i zašto više nisu. Ljetos sam pisala post s naslovom Bivši. Radi se o bivšim ljudima, ne nužno ljubavima, preporučam da pročitaš i to, ovaj i taj post se međusobno nadovezuju, a sadrže i slične rečenice što sam skužila malo prekasno.

Do čitanja!♡

Odustati. Mene ako pitate, odustajanje je najveći poraz. Jer kakva je to želja za uspjehom ako na pol puta staneš? Moglo bi se reći nikakva. Osoba sam koja ne odustaje, ili ne krećem ili idem do kraja. Stajanja pred ciljem kod mene nema. Ili sam barem tako mislila. Nekada je ipak u redu odustati (koliko god ja samoj sebi sad lupam šamare u glavi zbog ove izjave). 

Nekad se neke stvari poklope tako da ti, recimo, uspjeh ili možda bolje da kažem krajnji cilj ne idu u korist te ti zapravo stvaraju više štete. A nekad i prvobitna želja s vremenom ispari. I to je u redu. Mišljenja, pogledi na svijet, stajališta, sve se to mijenja. Rastemo, upijamo druga znanja i vještine pa i naglo skrenemo s puta. Krenemo za Zagreb, ali se odjednom predomislimo i osjećaj nas vuče da ipak odemo do, možda, Karlovca. Tako je i sa životnim ciljevima. Uvijek sam mislila kako je u životu bitno imati taj jedini cilj (prvobitni cilj) i slijepo se držati njega bez pomisli da bi možda neki drugi bio pametniji i bolji odabir.

Odustajanje se može shvatiti na mali milion načina. Od ciljeva, od ljubavi, ljudi, prijateljstva, pa i sebe i to da ti nije palo na pamet! Odustati od sebe nikada. A ja ovdje pokušavam pričati generalno. Veliki sam pobornik upornosti i guranja do kraja pa i dalje od toga, ali kad ne ide onda stvarno - ne ide. Tada treba olakšati sebi i povući se i krenuti nekim drugim putem. Ne kažem odustani nakon prve, pete, desete pa i stote prepreke jer prepreke su sastavni dio svakog puta i svačijeg života. Ali kad ti instinkt govori stop, možda bi ga ipak trebalo poslušati. Ili barem staviti sve na papir i vidjeti koliko se isplati dalje. Koliki smo optimisti, nekad trebamo biti i realisti.

Hrabri ostaju, kažu. Ali, treba biti hrabar i za odustati, pustiti. Kad se boriš rukama i nogama, a zauzvrat ne dobivaš gotovo ništa. Boli, može se trpjeti jedan period i nadati se dobrom ishodu, ali dovijeka a-a. Ne radi si to, jer vrijediš. Kad odustaješ, odustaješ za svoje dobro. Svaka promjena će s vremenom donesti dobar rezultat, bolji nego što očekuješ. 

Do čitanja!♡

Ako me korona, lockdown, izolacija i sve što ide s tim u paketu nečemu naučilo to je onda da naučim živjeti opušteno i bez oklijevanja. Bez sutra ću. Nema toga, napravi sad jer sutra tko zna što će biti. Možda niti ne dočekaš sutra. Ne volim biti klišej, nikad nisam ni bila, pogotovo ne na blogu pa tako umjesto prvobitnog naslova budi svoj odlučila sam ubaciti stihove meni jako drage pjesme.

Ja doma u svoja četiri zida sam opuštena na max, dok se u društvu većinu vremena suzdržavam. Nedavno sam naletjela na ovaj, nazovimo, citat bolje "ups" nego "šta ako". I djelomično se slažem, ovisi o situaciji. E pa situacija o kojoj sad pričam - definitivno je bolje ups. Jer, biti svoj, to je nešto što najviše duguješ, prije svega, sebi. Ja ne kažem da u društvu radim od sebe ono što nisam, ali da se suzdržavam od potpunog opuštanja oh da, itekako.

Vjerujem da nisam jedina koja propituje svoje ponašanje, da vas je još puno ovdje koji se držite na uzici. Ali, zašto? Jedno veliko zašto? Zašto je toliki problem opustiti se? I onda imate moj odgovor koji dajem na apsolutno svaki, recimo, problem - sve je u glavi. Apsolutno sve. Strah, snaga, želja, iskušenje, sve. Pa tako i ta kočnica. U glavi je. Mojoj, tvojoj, nečijoj desetoj. Popusti ju, barem jednu mrvu, dok se ne osjećaš sigurnije. I tako popuštaj polako. Pa lagano na gas. Jer mogu drugi govoriti da se nemaš čega sramiti, da trebaš voljeti sve u vezi sebe, ali dok ti to ne posložiš i riješiš sam sa sobom u svojoj glavi badava sva ta priča

Overthink mi je srednje ime. I ne samo meni, većini u današnje vrijeme. Analize i analize riječi, situacija i ljudi. Teško se opustiti kad su misli u grču. Moglo bi se reći i da je prisutan strah od posljedica nakon izgovorene riječi. Koliko puta ljudi nešto bubnu pa ostanu živi. Ako kažeš i nešto krivo nasmiješ se sam sebi na gluposti. Time što si svoj za barem jednu nijansu mijenjaš svijet. Svi smo mi zasebne jedinke sa svojim vrlinama, manama, osjećajima, reakcijama. Nešto od toga definitivno trebamo zadržati za sebe iz raznih razloga, ali pozitivu, optimizam, smijeh... to treba ići na sva zvona. Fali lijepih riječi, plesa i pjesme, života u svijetu previše. Zato, daj sve od sebe da se opustiš i živiš. 

Svi volimo vidjeti opuštene ljude oko sebe, pune pozitive i čuti njihov smijeh kako odzvanja. Ljude koji drže glavu gore i ne boje se reakcije svijeta. Pa pođimo od sebe, budimo mi pokretači optimizma i dobre zabave. Jer, to je život, kad ti da limune ti dodaj tequilu i napravi šou. U inat svakoj prepreci i strahu.

Kako Šenoa kaže (da, August Šenoa, jednom u životu pjesma iz čitanke mi je poslužila): 

Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:

Da, on je svoj!

Do čitanja!♡

Vijest o potresu u Zagrebu koju se desio u ožujku me slomila. Posvjedočio je tome i moj post tada. Potresi kod Petrinje jučer i danas su me uznemirili, jako. Pogotovo jer sam ih i sama osjetila. U Rijeci. Plan za današnji dan je bio bez mobitela, s ugašenim obavijestima na svim aplikacijama, bez komunikacije s ljudima, dan za mene. I onda, ljuljkanje kreveta i ormara, tlo pod nogama nije baš stabilno. Potres. Opet. Nije bilo jako, ali osjećaj je stravičan. Jer ne znaš kad će prestati, hoće li uopće, je li to to ili će biti još, hoće li se pojačati. Nisam paničar, ali u tom trenu su mi prošle najgore misli kroz glavu. I onda shvatiš, sve je nebitno, svaka materija. Nebitan je taj dan za mene. Bitni su samo životi. Jesu li svi dobro, fizički i psihički. Gledam slike, snimke, niti jedna nije ugodna, brojne su me dovele do suza. I onda sama sebi govorim danas jesi, sutra nisi. Jebeš i taj dan za sebe, bez komunikacije s ljudima, jebeš to kad ne znaš hoćeš li imati te iste ljude priliku čuti sutra.