I opet jedan od tekstova nastalih na poslu. Ne znam zašto, ali mozak mi u ovoj prostorijici najbolje radi i inspiracija pršti iz mene. U zadnje vrijeme mi je teško pobjeći od sebe same. Preciznije rečeno, od svoje glave. Ne uspijevam naći dovoljno zanimacije za bijeg od misli. Od onih misli koje su tu samo da gnjave, onih nebitnih s kojima se ne vrijedi zamarati. Rijetko me nešto okupira dovoljno. S obzirom na sve što se događa oko nas, nigdje ne vlada neko bajno raspoloženje. Pa je meni palo nešto na pamet. O čemu se radi pogledaj na fotografijama.

Osmijeh je važna stvar. Nažalost danas ga skrivamo pod maskama. Ne svojom voljom. Prije nešto više od godinu dana nismo slutili što nas čeka. Nažalost, psihološka pomoć je sve potrebnija svijetu. Fali društvo, fale zagrljaji, putovanja, izlasci, fali ljudska toplina, spontani dodiri podrške. Fali ono kad zagrliš neznanca na koncertu ili na utakmici kad naši povedu. Fali štošta. Novo normalno. Pff, distanca nikad neće biti normalna.

Osobno imam minimum motivacije, a vjerujem da nisam jedina. Monotonija vlada svuda. Svijetu fali boja, šarenila, šljokica (kaže osoba čiji ormar žudi za bojama). Fali svega toga u obliku riječi. Iako sam obično pobornik one dijela, ne riječi ali malo je i riječi, a kamo li dijela.

Mama kaže kako ljudi nekada nisu bili ovoliko zamišljeni, zadubljeni u svoje misli. Počeli smo stvarati svatko svoj svijet u glavi, očito bolji od ovoga u kojem živimo. A zašto onda ovaj ne poboljšamo zajedno? Počevši s malim gestama.

Šljokice su mali i sjajni ukrasi. Geste isto tako mogu biti male i sjajne. Kao kad smo bili djeca  oči bi nam se zacaklile kad vidimo to blještavilo tako što smo stariji bi tako trebalo biti s gestama i malim djelima. Pozvan si na kavu? Donesi čokoladu, bombon, pozitivnu energiju uglavnom. Na fotkama su moje šljokice.

Do čitanja!

Ako me korona, lockdown, izolacija i sve što ide s tim u paketu nečemu naučilo to je onda da naučim živjeti opušteno i bez oklijevanja. Bez sutra ću. Nema toga, napravi sad jer sutra tko zna što će biti. Možda niti ne dočekaš sutra. Ne volim biti klišej, nikad nisam ni bila, pogotovo ne na blogu pa tako umjesto prvobitnog naslova budi svoj odlučila sam ubaciti stihove meni jako drage pjesme.

Ja doma u svoja četiri zida sam opuštena na max, dok se u društvu većinu vremena suzdržavam. Nedavno sam naletjela na ovaj, nazovimo, citat bolje "ups" nego "šta ako". I djelomično se slažem, ovisi o situaciji. E pa situacija o kojoj sad pričam - definitivno je bolje ups. Jer, biti svoj, to je nešto što najviše duguješ, prije svega, sebi. Ja ne kažem da u društvu radim od sebe ono što nisam, ali da se suzdržavam od potpunog opuštanja oh da, itekako.

Vjerujem da nisam jedina koja propituje svoje ponašanje, da vas je još puno ovdje koji se držite na uzici. Ali, zašto? Jedno veliko zašto? Zašto je toliki problem opustiti se? I onda imate moj odgovor koji dajem na apsolutno svaki, recimo, problem - sve je u glavi. Apsolutno sve. Strah, snaga, želja, iskušenje, sve. Pa tako i ta kočnica. U glavi je. Mojoj, tvojoj, nečijoj desetoj. Popusti ju, barem jednu mrvu, dok se ne osjećaš sigurnije. I tako popuštaj polako. Pa lagano na gas. Jer mogu drugi govoriti da se nemaš čega sramiti, da trebaš voljeti sve u vezi sebe, ali dok ti to ne posložiš i riješiš sam sa sobom u svojoj glavi badava sva ta priča

Overthink mi je srednje ime. I ne samo meni, većini u današnje vrijeme. Analize i analize riječi, situacija i ljudi. Teško se opustiti kad su misli u grču. Moglo bi se reći i da je prisutan strah od posljedica nakon izgovorene riječi. Koliko puta ljudi nešto bubnu pa ostanu živi. Ako kažeš i nešto krivo nasmiješ se sam sebi na gluposti. Time što si svoj za barem jednu nijansu mijenjaš svijet. Svi smo mi zasebne jedinke sa svojim vrlinama, manama, osjećajima, reakcijama. Nešto od toga definitivno trebamo zadržati za sebe iz raznih razloga, ali pozitivu, optimizam, smijeh... to treba ići na sva zvona. Fali lijepih riječi, plesa i pjesme, života u svijetu previše. Zato, daj sve od sebe da se opustiš i živiš. 

Svi volimo vidjeti opuštene ljude oko sebe, pune pozitive i čuti njihov smijeh kako odzvanja. Ljude koji drže glavu gore i ne boje se reakcije svijeta. Pa pođimo od sebe, budimo mi pokretači optimizma i dobre zabave. Jer, to je život, kad ti da limune ti dodaj tequilu i napravi šou. U inat svakoj prepreci i strahu.

Kako Šenoa kaže (da, August Šenoa, jednom u životu pjesma iz čitanke mi je poslužila): 

Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:

Da, on je svoj!

Do čitanja!♡