Tekst s ovim naslovom sam napisala još na starom blogu. Iskreno mi je žao što više riječi zapisane tada nije moguće naći. Kažu što jednom bude na internetu ostaje tamo zauvijek. No taj tekst koji sam toliko željna još jednom pročitati, očito ne. Nema veze, napisat ću novi. Možda sličan samo po naslovu onom prijašnjem, ali što sad.

Inetrnet. Koliki blagoslov toliko i zlo. Možda malo veće zlo nego blagoslov. Na kolike god ljudske gluposti se može naići na njemu, u vrijeme karantene je bio sve. Komunikacija, edukacija, poslovi. Bio je središte svake radnje. Realno, da nema interneta ne bi bilo ni ovog bloga. A koliko smo ovisni o njemu shvatimo tek kada ostanemo bez njega. Osobno sam shvatila to prije par godina kad je moj mobitel počeo odbijati spojiti se na bilo koji wifi. No, u zadnje vrijeme nije riječ samo o internetu, već i o samom mobitelu. Toliko ga upotrebljavam (igrice, društvene mreže, poruke, slike) da sama sebi polako idem na živce. Počela sam ga namjerno ostavljati doma ili u autu jer znam da ako je sa mnom neće mi ni ugašen net odvući ruke od njega. Čim mi je nešto potrebno ili me jednostavno samo zanima neka informacija - google, instagram, pinterest. Nešto. Doći do informacije na drugi način - preteško.

Vjerujem da nisam jedina. Ima nas još. Priznajte. Većina nas je na neki način ovisna o internetu. Čast izuzecima. 21. stoljeće je, ta nevidljiva mreža koja spaja svijet je svugdje i nemoguće ju je izbjeći. Posao, škola, hobi, prijatelji, nešto u našem životu je razlog zašto smo i mi upetljani u tu mrežu. A koliko toga smo mogli stići u životu samo da nije bilo interneta. Stići se na vrijeme spremiti i pojaviti na druženju umjesto da predugo scrollamo po (većinom) nepotrebnim sadržajem. Stići napraviti nešto za sebe u tom periodu dok smo čitali o nekoj internet drami koja uopće nije vrijedna i najmanje pažnje. Ima tu i pametnog sadržaja, daleko od toga, ali činjenica je da je on manje primjećen od onog glupog. Nažalost.

Internet nam pruža ogromnu mogućnost za daljnji razvitak i uspjeh. Ali, isto tako može pridonijeti i manjku našeg vremena bez da smo toga previše svjesni. Iz tog razloga sam blog i sve oko njega stavila na mini pauzu i posvetila se nekim drugim stvarima umjesto sređivanju postova. Inspiraciju i ideje sam zapisivala, ali sam odlučila malo ovaj hobi ostaviti po strani kako bi imala više vremena uživati u zadnjim danima ljeta i druženju s prijateljima nešto više nego inače. Iskreno mi je drago da je posvećivanje drugim stvarima rezultiralo mojoj smanjenoj aktivnosti na instagramu čiji je dnevni prosjek pao ispod sat vremena. Time sam presretna.

Ono što želim poručiti ovim postom je to da se malo osvrnete i na svijet oko sebe, neki od vas (sigurna sam) to i čine. No možda ne dovoljno. Ostaviti mobitel doma nekada je najbolja ideja koju možemo pretvoriti u djelo. Taj užitak kad ne znaš koliko je sati i ta razbibriga nam je s vremena na vrijeme stvarno potrebna. Živimo u svijetu vođenim stresom, žurbom i ovisnosti o tehnologiji. Koliko god mi želimo pobjeći od toga, teško je. Zato iskoristi svaki trenutak kad možeš raditi nešto bez upotrebe neta. Pročitaj knjigu umjesto besciljnog lutanja internetom.

Također, danas, sutra, ovih dana uglavnom, je godinu dana Savršenog nereda u obliku bloga. Ili blogorođendan, ne bih znala koristi li se još uvijek taj termin ali kužimo se. Ovih godinu dana sam gradila sebe, pokazala sebi da mogu sve ono za što sam smatrala da nisam sposobna. Upoznala divne ljude zahvaljujući mojim i njihovim tekstovima. Hvala vam na svakoj lijepoj riječi, komplimentu, kritici i na svoj podršci. Ne stajem, tek sam krenula, vidjet ćete još svašta od mene.

Do čitanja!♡